| EXCLUSIV: Logor Aleksinac je zataškan ! |
|
Rudnik logor u Aleksincu koji je egzistirao i poslije Daytona ! (slika gore: shema preživjelog svjedoka) Duži niz godina se površinski čeprkalo oko sudbine ljudi iz aleksinačkih rudnika za koji neki tvrde da nikad nije niti postojao, a hrvatske obavještajne službe su od 1991-1997 god. imale sva potrebna saznanja oko tog slučaja. Samo naivni Hrvati mogu pomisliti na to kao npr. zbog čega netko od međunarodnih institucija nije poduzeo ništa da se spase ljudi od kojih su neki i 1997.god. bili živi u aleksinačkom rudniku. Danas se vode kao nestali sa stotinama drugih, a međunarodni emisari su poslani iz Švedske istražitelje da se samo malo prošetaju okolo rudnika gdje su im Srbi uz srdačan prijam pojasnili da tu nikad nije bio nikakav logor !!! S obzirom kako su posao odradili oko dogovora o predaji ranjenika iz Vukovarske bolnice i Šljivančaninovih litanija u eter možete misliti kako su istražili i ovaj slučaj. Doduše Beogradska „Politika“ je u broju od 4.rujna 1992.god. izvještavala da je međunarodna delegacija KEBS-a obišla u to vrijeme rudnike ali da nisu pronašli nikakve zatočenike. Međutim neki od preživjelih svjedoče o postojanju logora unutar rudnika, čak je 1997.god. jedan od zatočenika pobjegao iz rudnika i njegovu ispovjest je na duplerici subotnjeg izdanja prenio i zagrebački Večernji list. Srpski forumaši na stranici Aleksinac.net ljutito demantiraju postojanje bilo kakvog logora ovih dana, ali dio ljudi Srba sa foruma tvrdi da su vidjeli zatočenike, ali da su se oni tu zadržali vrlo kratko?!!
EXCLUSIV: Ono što donosimo kao ekskluzivu su saznanja do kojih smo došli o stvarnoj, ali abortiranoj akciji oko tog slučaja oko otkrivanja zatočenika. Preko dijela istražitelja iz hrvatskih službi i ogranka u BiH doznali smo da je slučaj aleksinačkih rudnika 1997.god. dobio jaku dimenziju ali u vrlo rovitim političkim okolnostima (neposredno iza Srebrenice, priprema reintegracije istočne Slavonije, Dayton BiH i sl.). Pored nekih ranijih svjedočenja od ljudi koji su kratko prošli kroz Aleksinac i koji su dali iskaz u RH koji (na intenetu ga objelodanila hrvatska udruga logoraša), jedan od djelatnika hrvatskih službi je u BiH 1997.god.došao igrom slučaja do čovjeka srpske nacionalnosti koji je bez puno dvoumljenja želio pružiti podatke o rudniku i zatočenicima. Njegova žena je bila Hrvatica, koja je u ratu navodno bila i silovana te se tih poslijeratnih godina tj. 1996.god. vratila u Hrvatsku. On je zbog prirode posla (nesmijemo otkriti podatke jer bi time mogli ugroziti i identitet dotičnog) tvrdio da je u tijeku rata hodao po okupiranoj istočnoj Slavoniji, dijelu BiH ali i po Srbiji jer mu je posao to omogućavao.Nudio je podake o živim ljudima u rudniku.Tvrdio je da rudnik nadziru crvene beretke i spominjao je još te 1997.god.njihovog zapovjednika Milorada Ulemeka Legiju i tvrdio da je gospodar života i smrti u Srbiji u vrijeme kada će se ta priča oko legije tek zahuktati te da je rudnik pod njegovom izravnom kontrolom.Tvrdio je da ljude kriju u oknima, da su bile nekakve kontrole međunarodnih institucija ali da te ljude vješto skrivaju i nepuštaju na danje svjetlo te da tamo teško žive i rade kao i da je razgovarao sa nekima od njih koji su ga i zamolili da pokuša obavjestit nekoga o njima. Legiji je usput falsificirana originalna hrvatska putovnica izdana u BiH. Na upit ,zvat ćemo ga operativni, što traži za uzvrat rekao je da želi putovnicu, da će ovo biti njegova odmazda i za silovanu suprugu i da također za njom namjerava otići u Hrvatsku. Plašeći se da je on poslan od srpskih službi prema nama operativnima traženo je od istoga za početak da donese bar 20 imena i prezimena zatočenika iz rudnika kako bi provjerili istinitost navoda. Zbog anonimnosti i osjetljivosti nesmijemo dati opis kako je dotični imao pristup rudniku. Nakon otprilike 15 dana osoba XX donio je ceduljicu sa imenima na kojoj je pored imena i prezimena stajalo čak i mjesto od kuda je tko od zatočenih.Spisak je bio sa ljudima iz Slavonije ali i iz Dervente i područja B.Broda te je tvrdio da ih je on osobno popisao. Uslijedio je kontakt sa dobrim poznavateljima osoba iz tih mjesta kao i iz dijela službi bez ikakvih uvoda u slučaj i ostali smo fascinirani činjenicom da su pojedini svjedoci rata i borbi iz tih mjesta tvrdili i govorili o tome na koji su način ti ljudi jednostavno nestali. Suborci su bili iznimno potreseni sa imenima i sumnjali su da se nešto čačka oko toga ali nije im se smjelo čak niti insinuirati o čemu je riječ jer je u istrazi to bilo strogo zabranjeno. Uslijedio je ponovni kontakt sa svjedokom iz Srbije i zatraženo je da ponese diktafon i da za 20 dana snimi ljude na diktafon.On je tvrdio da je to u stanju izvesti i zamolio je oko 200 tadašnjih DM za troškove puta i ništa više uz raniji dogovor da će ako se dođe do ljudi bespogovorno dobiti traženu domovnicu na što između ostaloga ima pravo i zbog supruge. U priču se uključuje viši djelatnik sigurnosti, tako ćemo ga zvati, i kaže da su sazanja i rad odlični i da se čovjeku da sve što traži, pa i više od toga i da se nastavi s radom. Iza toga slijedi niz nevjerojatnih događanja.Prvo čovjek obavještava kontakt osobu s terena da je na odlasku zadobio prijetnje od dijela ljudi iz tima (nećemo imenovati odjel) da će dobiti batina, da sve laže i da je njega strah.Tražili smo ime čovjeka koji mu je prijetio i dobili ga, a radilo se o osobi koja je blago rečeno bila neobrazovana kafanska tračara, čovjek onog sustava ali na taj način je pokrivao neke kolege koje su imale više biznisa pored službenog.Bio sam jedan od mlađih službenika i nisam se puno upustio u obračun s njim ali me je više brinula indolentnost nadređenog (o njemu bi se moglo puno pričati, čovjek iz bivšeg sustava i službi).Čak je i on rekao da je 200DM puno nego nek` on donese snimak pa ćemo vidjeti što dalje. Ono što ćete sad čuti zuvči kao loše smišljena priča, ali tako poznato, čovjek je ponovo nazvao i plačnim glasom izjavio da je nedavno došao na zakazan susret da nas obavijesti o novim saznanjima i potrebnom vremenu ali da je ponovo naišao na osobu XY koja mu je rekla da ako ga više vidi da će ga prebit na mrtvo ime.O svemu u toku operacije su sačinjene službene bilješke i proslijeđene službama na službenim obrascima ali dali su ikad završile u Zagrebu na mjestu gdje teba- nije mi poznato. U bilješki koju smo sačinili stoje sva događanja osim činjenice o prijetnjama informatoru uz usmeno prenošenje podatka o tome šefu odjela. On se na to nije puno obazirao mada sam mu tvrdio da čovjeka zbog toga najvjerojatnije gubimo. Kao u najlošijem scenariju nakon nekog vremena i razvoja događaja razočaran tim i dr. postupcima o slučaju nastaje muk, imam nekako drugačiji tretman i ubrzo bez nekog posebnog pritiska odlazimo s tog posla na sasvim treći,a dio ekipe skroz iz službe jer bi se u slučaju obračuna i frustriranosti prema ponašanju dijela ljudi iz onog sustava dogodile strašne stvari a za opstanak bi trebalo veliko zaleđe. Svi od njih komunistički potkovanih su imali pored službenog velike biznise koji su uključivali trgovinu, otpremništvo, i dr. unosne firme, a uživljavanje u ovakve stvari su bile samo teret za iste. Slučaj staje, pohvale za učinjeno se više niti ne spominju a slijedi lagano objašnjenje da će viši nivo preuzeti sve potrebno oko daljnjih saznanja a gubimo čovjeka s dokazima !!! I da nedužimo ovu tužnu priču nakon otprilike mjesec dana na duplerici zagrebačkog večernjeg lista pojavljuje se te 1997.god. intervju s osobom koja je pješice pobjegla iz rudnika i koja je danima gladna i žedna nakon nekoliko dana došla u Hrvatsku i koja tvrdi da još ljudi ima u rudniku. Pošto je naš odlazak bio neminovan zadnje što je ostalo je da bubnem članak nadređenom na stol i da zadnji put kažem „vidiš li da smo ja i prijatelj bili u pravu“. Otvorenih usta je čitao članak ali opet ne puno zainteresirano prokomentirao nešto bezlično u stilu ako ima nešto od toga Zagreb će to riješiti mada je prava akcija bila abortirana, nedovršena a potekla od nas!!! Izdaja? Prije bih rekao nezainteresiranost, neljudskost, neprofesionalnost, bezosjećajnost, nevjera, stand-bay kontra Boga. Nemožete niti zamisliti kako se u tom trenutku osjećate razočarano kao mlad čovjek, izdano kao npr. i oni Vukovarci koji su u okruženju znali da pomoć neće doći ne zbog nedostatka hrabrih, nego zbog indolentnosti vladajućih,nevjere, Vukovarci su znali da sami sebi pomognu s onim što su imali pa im je i Bog pomogao a nažalost nekima to nije stigao jer rat je rat... Osjećate da bi i sutrašnji rat bio isti, čudite se kako neki smatraju da se nikad nebi moglo ponoviti, ponovilo bi se itekako, zabole priče o izdajama jer ova priča govori o tome da smo dopustili i da nakon rata pravi izdajnici sjednu tamo i da abortiraju-sabotiraju istinu, da je uvijek zasjene i potamne svojom glupavošću, malodušnošću i nesposobnošću !!! Varate se ako mislite da se je moglo učiniti nešto više, i danas zbog nekih demistifikacija neki od nas nose stigmu i pakira nam se iza leđa,nemožete zamisliti koliko to komplicira život. Trag je ostavljen, neka Bog sudi onima koji su ga zameli. U Vukovaru su poređenja radi pokušali zamesti istinu i heroje, na kraju su ušli u grad ali ga nikad nisu osvojili jer su ga heroji odnijeli u svojim srcima i ponovo nam ga vratili. Politikom pobijediti takve nemoguća je misija, jedino njihovim oužjem kao što su zastrašivali i ovog osviješćenog Srbina prijetnjom pa i fizičkom silom.Nisam komunistički ksenofob ali nikad neću moći vjerovati tim ljudima.Oni i danas stvaraju regionalne animozitete među Hrvatima, oni nas dijele, mi koji smo ih prihvatili i pomirili se s njima kako bi ipak na kraju ostvarili stoljetnu čežnju – državu. Oni danas plasiraju teze da se trebamo pomiriti s nezavidnom sudbinom Hrvata u BiH, ogovaraju i udaljuju nas od Zagreba a mrzitelji su Mosta. Logor Aleksinac je postojao u to nema sumnje, a gdje su završili ljudi iz tog logora i komu je bilo u interesu da se na vrijeme ne reagira i da do kraja ne istraži navode niza svjedoka, u čemu je doduše prste imala i međunarodna obavještajna služba, ostat će velika tajna. Ono što mene tišti i danas kao čovjeka je činjenica da se možda mogao spasiti dio izgubljenih i izbrisanih duša i izvršiti pravovremeni pritisak na Srbiju odmah iza Srebrenice. Prilogu ovoj istinitoj priči dodajemo i svjedočenje logoraša iz Aleksinca sa stranice udruge logoraša Hrvatske (HRVATSKO DRUŠTVO LOGORAŠA SRPSKIH KONCENTRACIJSKIH LOGORA) nevezan za gornju priču. LOGOR ALEKSINAC Nalazi se u Srbiji nedaleko Niša u SR Jugoslaviji. Logor je otvoren padom Vukovara i istočnog dijela Hrvatske. Smješten je u krugu vojarne iz koje je vojska otišla na ratišta, a ostali dijelovi jedinica koji su služili kao straža i vojna policija. Vojarna se sastojala od štabne zgrade koja je na jedan kat, pet zgrada tz.diviziona koji su bili na jedan kat, a u svakom divizionu su bile po dvije prostorije, jedna u prizemlju a druga na katu, pekare, konjušnice i nekoliko skladišta, a iza toga je bio poligon i zgrade autojedinice sa garažama i ostalim objektima za potrebe auto jedinice. Štabna zgrada, pekara i divizioni su poslagani oko nogometnog igrališta. Cijeli kompleks vojarne je ograðen žicom, a uz žicu se sa vanjske starane nalazila živica. Uz samu ogradu su se nalazila stražarska mjesta, koja su bila pojačana dolaskom zatočenika iz Hrvatske Svaka soba diviziona,dimenzije 25x12 m je imala zatočenih od 100 do 120 osoba, a svaki divizion, dimenzije 40x20 m, je imao po dvije takve sobe i sve su bile pune zatočenika. Sem pet diviziona zatočenike su smještali i u skladišta i konjušnicu koje su bila isto prazne. U divizionima su se nalazili sanitarni čvor hodnik i prostorija za čuvare, dok skladišta i konjušnica nisu imali ništa. To su bili sve zidani objekti . U logoru je bilo smješteno cca 1.500 osoba, koji su prošli razne psihičke i fizičke torture. Dio zatočenika koji nije odvezen u druge logore ovdje im se gubi trag. Koliko nam je poznato, ovaj logor je bio prolaznog karaktera i nisu bila ispitivanja klasičnog karaktera, nego samo ulazak starješine i vojni policajci i po nahoðenju tukli i pitali "koliko si ubio, koliko si zaklo srba i srpske djece". Maltretiranja su trajala svo vrijeme i nije bilo pravila dal je to dan ili noć. Gdje i kako su završili zatočenici koji su ostali u ovom logoru ? - Prema izvješću US Department većina muškaraca iz Vukovara odvedena je od strane JNA u razne logore na području Srbije, a jedan od tih logora je i u Aleksincu. U travnju 1992 zatočenici iz Stajićevog , mlaði muškarci, dovedeni su u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu. 180 ZNG -a iz Vukovara su autobusom iz Sr. Mitrovice dovedeni u Aleksinac. Zatočenike su tukli vojni policajci i njihovi komandanti. Ubrzo nakon dolaska u Aleksinac prebačeni su u Niš. Kad su predstavnici Meðunarodnog crvenog križa došli u Niš, pretučene zatočenike su Srbi prebacili u vojne barake u Aleksinac. Nakon odlaska ICRC-a ponovno su vraćeni. Shema logora po sjećanju na uvodnoj slici topica. Rudnik - u rudniku je prema različitim izvješćima bilo zatočeno nekoliko tisuća osoba iz Hrvatske i BiH. Vukovarci su bili prisiljeni raditi u rudniku, a mnogi su tamo i ubijeni. Uvjeti života, prema izvješćima, bili su nemogući.
Svjedok:PETAR MLINARIĆ
BOROVO NASELjE
ISKAZ 1966.godine sam služio vojni rok JNA u Aleksincu, gdje sam bio godinu dana. Uzoran vojnik, nagraðivan sa nagradnim odsustvom, pohvaljivan kao najbolji sportista, prvo mjesto na 7 km u atletici i učešće na svearmijskom takmičenju. U nogometu je moj garnizon bio prvi, a nakon osvojenog prvog mjesta su me na rukama nosili zajedno i vojnici i starješine, slaveći me kao idola vojarne-kasarne. Sudbina se poigrala da bi padom Vukovara-Borova naselja 20.11.1991.g. sa mojim sugraðanima bio zarobljen i deportiran autobusima u Srbiju i kako je sudbina htjela, dovoze nas u Aleksinac u tu istu vojarnu-kasarnu, a ja kakve sam sreće u istu sobu u kojoj sam proveo 1966.g. lijepe trenutke kao vojnik JNA. Sada je to nešto drugo, autobusi su stali u krugu vojarne i nas su istjerali van vezanih ruku paljenom žicom i stalno nam prijetili da ako se odmaknemo od grupe više od 4 metra daće pucati i svi koji su imali potrebu za malu ili veliku nuždu to su mogli obaviti samo uz grupu zarobljenih, jer ako se odmaknu pucat će naoružana vojska koja je stajala skoro jedan do drugoga oko zavezanih, deportiranih ljudi. Potom su nas smjestili u objekte u kojima su bili smješteni vojnici, tako zvani objekti diviziona, ja sam dospio u 5. divizion. Kad smo unišli u prostoriju odmah su nas natjerali da legnemo potrbuške jedan do drugoga, mislim da nas je bilo oko 100 u prostoriji 25x12 m. Neshvatljivo nalazio sam se u istoj prostoriji kao i 1966.g. ali sada u drugačijoj ulozi, ležao sam na podu sobe i s rukama na zatiljku ( ruke su nam oslobodili prilikom ulaska u sobu ) i ko god je prolazio od vojnih čuvara, drugih vojnika i starješina završio je od svakog po koji udarac po leðima, nogama, glavi, kako pendrekom, tako kundakom puške, vojničkom čizmom i ne znam ja više čime. Kad su nam oslobodili ruke, počeo je detaljan pretres, od glave do pete i oni koji su nas pretresali oduzimali su sve što smo imali od novca, lančića, prstenja, cipela, kožnih jakni, bundi, kaputa i sve što je bilo vrijedno, a stalno su nam govorili ... " ovo vam više neće trebati, a šteta da propadne, jer za vas nitko neće znati gdje ste završili. Vi ste ustaše i niste ništa drugo zaslužili zbog svojih zlodjela, nego da vas strijeljamo." U toj prostoriji su nas tukli nemilosrdno i to je tako trajalo, ne znam ni ja koliko. Kad god su ulazili morali smo leći na prsa i stavljati ruke na zatiljak, a oni su provodili svoju torturu. Jednom su unišli u prostoriju i počele su torture, ali su prozivali pojedince i oni su morali izaći van iz prostorije, a kako su izlazili hodnik čuli su se užasni krici i zapomaganja, sledila nam se krv u žilama, a oni su stalno prozivali i stalno se ponavljao isti scenarij i na mene je došao red, kad su me prozvali, mislio sam vode nas na streljanje ili će nas umlatiti, jer nisam čuo pucnjavu. Više od pola sobe su prozvali cca preko 50 ljudi, kad sam ušao u hodnik, ispratio me jedan vojnik pendrekom po leðima, a u hodniku kordon vojnika s jedne i druge strane i nemilosrdno udaraju sve što prolazi izmeðu njih, a vidio sam da neki leže, ali i njih i dalje tuku, pomolio sam se u sebi, da mi Bog pomogne da proðem taj kordon bez obzira što me još čeka iza toga. Pljuštali su udarci sa svih strana, zanosio sam se od siline udaraca, zapinjao za one koji su ležali na podu, ali sam izašao van hodnika diviziona i vani ugledao sam gomilu ljudi koji se zabijaju jedan u drugog, ali sve do njih je bilo i dalje vatreno, jer oko gomile na 10 metara stajali su naoružani vojnici sa uperenim puškama na gomilu pretučenih i uplašenih ljudi, tako cijeli dan bez bez vode i jela, tek kad je pala noć dobili smo pola konzerve, ali nikom nije bilo do jela. Svi smo bili u svojim mislima, sa svojim najmilijima ili neznam ni ja sa čim, jer nitko nije znao što će se svaki sekund dogoditi. Potom su došli autobusi, vežu nas po dvojicu žicom i počeli su nas sprovoditi na vrlo čudan način, gledao sam ja to prije rata kako su stoku sprovodili, a vidi sada nas, električnim palicama, to sam i sam doživio, pitao sam se ..."da li je moguće, da su nas usporedili sa stokom, ali još gore smo prošli od stoke". Ušavši u autobus uz psovke električne pendreke i razne druge udarce shvatio sam da me sve boli, valjda svaka košćica i svaki dio tijela. Sve one koje su mučki pretukli i nisu bili sposobni sami doći do autobusa, donijeli su ih u dekama i ubacili u autobus. Voze nas u nepoznato, tko god da bi želio pogledati van ili se pomaknuti uslijedilo je psovanje i tup udarac kundaka. Noć je, potom se pojavljuje svjetlo, primijetio sam oznaku mjesta Niš, zatim ulazimo kroz nekakve velike metalne kapije sa zidanom ogradom preko četiri metra. Shvatio sam da je to Niški zatvor, izlazimo iz autobusa i prolaze nam trnci niz kičmu, onako prebijeni, a vani nas dočekuju okorjeli kriminalci i ubice i svakojakim pogrdnim riječima nas časte, a plavi čuvari zatvora - zatvorski milicajci stoje poredani u špaliru s pendrecima i čekaju "ljute Ustaše",koji moraju tuda proći i nastaje pakao, jer je svaki pendrek milicajca iskusnog zatvorskog našao mjesto na svakom prebijenom zatočeniku koji je bio vezan za drugog, tako da nije mogao brzo proći i ne daj bože da ako mu onaj drugi zatočenik pao, a on vezan žicom s njim, teško njemu, to nam je bila dobrodošlica, mislim nezaboravna. U Aleksinac je došlo negdje od 1.000 do 1.500 osoba, većina je odvezena za Niš, a za jedan dio nismo nikad saznali gdje su. Tko blokira ili dila istinu i laž, Bog nek mu sudi, on jedini ima pravo na to. J.M. Posavski obzor
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 453 Komentari (6)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare Ima onih koji nevjeruj ni sopstvenim očima
Zvrk je jedan od onih koji nevjeruju niti sopstvenim očima.Takvi ljudi će uvijek vjerovati da ih je zaveo netko drugi, da je npr. Vukovar bio splet nesretnih okolnosti.Tipično socijaldemokratsko razmišljanje,ako nije pred izbore bilo bi iza izbora i tako, uvijek neka urota.Tito je uvijek bio uplašen od spoljnjeg agresora kako bi unutarnje smeće održavao na životu...na ktraju odnese vrag i njega i njegovu zlotvorevinu.
,
Prosinac 02, 2011
NEVERUJEM
ma nije istina da jest vec bi to nasi prijatelji Dodik i Tadic nama razjasnili,mozda je Tadic htio neki dan bas o tome al ga prekidose -ide djokovic kazu
,
Prosinac 02, 2011
...
Sad se sjetili o tome pisat 20 godina poslije. Gdje su ove informacije bile prije?
,
Prosinac 02, 2011
casni djeneral novica simic
sta mi imamo otkrivat svi znamo da je u samo recimo odzaku 92 ubijeno preko 70 civila vecinom nemocnih staraca i starica prilikom ulaska vrs.imamo i covjeka koji se javno hvali kako je vodio te operacije"oslobadjanja odzaka" cak je i ZOVKU za knjigu poziro,ako nije naredio morao bi znat ko mu je bio glavni na kojem pravcu.nikad se niko iz tuzilastva nijednog nije sjetio ni da ga priupita sta bi u toj "casnoj operaciji".nekazem da ovo netreba pisat uvijek je istina vazna ali i ono za sta imamo evidentne krivce presucujemo.mozda bi cesce trebali govorit o tome,obzor je prije nekog vremena objavio dobar text o djeci iz orasja ubijenoj od cetnickih granata ni za to niko nije ni o od odgovarao
,
Prosinac 02, 2011
Posavsko odvjetničko sivilo
Nema pravog čovjeka u Posavini da pokrene optužnice za Lune po civilnim ciljevima u Orašju, za masakr u Vidovicama,Kopanicama,nesmiju guzonje ništa jer bi onda ovi s druge strane potegli isto...20 godina se nije čekalo, nego međunarodna nije htjela na pravi način uletit u Aleksinac kao što nije niti u Vukovarsku bolnicu, Srebrenicu i mnoga druga ljudska stratišta.Službe su sve plasirale gdje treba.Pa Huda jama je u sloveniji otvorena i zatrpana i nitko više o tome ne priča jeli to normalna EUROPA????Naši političari ni nepotenciraju istrage nego su ih zabavili pi.z.darijama a oni glupavi....ljudi privatno moraju portalima ukazivat na ono za što su oni masno plaćeni ali tako su i Vukovar branili anonimci...
,
Prosinac 03, 2011
Napišite komentar |
Prikaži ili sakrij formu za unos
