Rat je pokazao svoje najgore lice, što je kulminiralo 18. studenoga, kad su se Vukovarom prošetali neprijatelji, vojnici JNA i dobrovoljci, pjevajući “klat ćemo Hrvate”, ali nakon manje od dva mjeseca, 15. siječnja, zavladalo je oduševljenje, pucalo se iz svih oružja jače nego ikad, ali zbog veselja – cijeli niz europskih zemalja nas je priznao.
Pamte ga po batinama
Iz mraka ratnih skloništa narod je odjednom ugledao svjetlo međunarodnog priznanja, koje je označilo pobjedu i opstanak, u procesu koji više nije mogao biti vraćen natrag. Dan međunarodnog priznanja Hrvatske jedan je od dana za koje pamtimo gdje smo bili, a Zoran Šangut, vukovarski branitelj, pamti ga po batinama.
– U zatvoru u Nišu taj su nas dan tukli bez prestanka, izvodili su zarobljenike iz jedne po jedne sobe na hodnik, naredili da se okrenemo zidu i batinali jače nego ikad. Hodnik je bio pun krvi – sjeća se Šangut, koji se i sada, nakon 20 godina, mora zauzimati kako bi Srbija konačno priznala i procesuirala zločine koji su se događali u logorima u koje su dopremani zarobljeni hrvatski branitelji. Košmar u politici
U košmaru te ključne godine u Hrvatskoj bilo je puno različitih struja i htijenja, dio političke scene nije se mogao pomiriti s tada radikalnom odlukom predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a da Hrvatska izađe iz Jugoslavije. Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva, koja je osnovana u kolovozu 1991. godine okupivši uz vladajući HDZ i oporbu, kaže kako su mnogi SDP-ovci bili uvjereni da je sve zlo u Slobodanu Miloševiću, ali da bi se Jugoslavija ipak mogla očuvati ako on bude srušen. Uoči 25. lipnja, kad je u Saboru donesena odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, zavladao je strah od velikog rata koji će ta odluka izazvati. Ipak, Tuđman je ostao odlučan u tome da se odluka donese, a nakon velikog pritiska međunarodne zajednice, 8. srpnja donesena je odluka o tromjesečnoj odgodi realizacije hrvatske nezavisnosti. Moratorij je istjecao 7. listopada, u danima koji su bili vrlo teški.
Zaspali smo u podrumu
– U rujnu 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je, ponajviše zahvaljujući Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ, embargo na uvoz oružja u Hrvatsku. Dakle, nismo mogli legalno do oružja, stari režim još se držao, dio zemlje bio okupiran, vlada i nije mogla vladati. S Gospićem, primjerice, neko vrijeme nije bilo nikakvih veza. Svaki dan dolazili su mi diplomati prosvjedujući zbog slučajeva napada na Srbe, dizanja kuća u zrak. Tuđman i vlada su zbog toga intervenirali na terenu, da toga nije bilo, bilo bi možda i gore. Tuđman je ostao odlučan i tada, kad su raketirani Banski dvori, a odluku o nezavisnosti trebalo je konačno provesti – kaže Tomac.
– Sa svih strana dolazile su prijetnje i najave da će Zagreb i cijela Hrvatska biti izloženi velikom napadu, a u Hrvatskoj je bio pritisak da se proglašenje neovisnosti još odgodi. Prije raketiranja Banskih dvora kod mene je bio američki generalni konzul koji mi je rekao: Vi ste se odlučili za rat, Zagreb će biti raketiran. Došle su i dojave da će Sabor biti napadnut, pa čak i ako sjednica bude u nekoj drugoj zgradi. Unatoč svemu tome, nezavisnost je proglašena 8. listopada u podrumu Inine zgrade – kaže.
– Dio ministara mislio je da se na raketiranje Banskih dvora upravo 7. listopada mora odgovoriti radikalno, općim napadom na sve vojarne u Hrvatskoj, pa čak i da se ide metodom ‘zub za zub’ i da se uhiti Rašeta i ostali. Bio sam protiv toga. Dramatična sjednica vlade završena je odlukom da vrh vojske, ako procijeni da je to moguće, tu noć napadne sve vojarne u Zagrebu. Gregurić, Granić, Ramljak i ja ostali smo u zgradi Ine, očekujući burnu noć. Pred jutro sam zaspao u podrumu, očekujući da će nas buditi zbog početka napada. Ipak, ništa se nije dogodilo. Bio sam zadovoljan zbog toga, jer pitanje je kako bi to završilo, koliko bi ljudi poginulo. A bilo je dobro i što je vojska mogla slobodno odlučiti ima li takav napad izgleda za uspjeh, pa su odustali, iako su prije toga tvrdili da se to može lako uraditi - priča Tomac.
Tomac kaže da je ključnu ulogu u raspletu krize odigrao Mihail Gorbačov, lider SSSR-a koji se u to vrijeme transformirao i raspadao. U Moskvu je pozvao Tuđmana i Miloševića, a uz njih su 15. listopada tamo došli i Tomac te predstavnik srbijanske vlade.
– Franja, vi ste jedinstven čovek, čudo od čoveka. Vama rakete lete ispod stola i ništa vam ne mogu – rekao je Milošević Tuđmanu, kaže Tomac.
Napao sam Miloševića zbog te rečenice. Nakon toga su se Gorbačov, Tuđman i Milošević povukli i rezultat je bio sporazum u kojem se spominju dobrosusjedski odnosi između Srbije i Hrvatske.
– Kako su Hrvatska i Srbija u ovom sporazumu susjedi, a ne dio iste zemlje, bilo je jasno da je Gorbačov odustao od ideje da se Jugoslavija mora očuvati – tumači Tomac.
Zanimljivo je i njegovo viđenje događaja oko Vukovara, o čemu se ovih dana ponovno zakuhala rasprava.
– Dvije ili tri noći prije pada Vukovara bilo je riječi o tome da se sve hrvatske snage upregnu u slamanje obruča oko toga grada, međutim, vojna procjena Antona Tusa i Imre Agotića govorila je da u tom slučaju, ako padne Vukovar, pada i Hrvatska, pa je bilo jasno da bi takav potez ulaska u veliki sraz slabo naoružane Hrvatske s jakom JNA bio nerazuman – kaže Tomac.
Pljuska iz susjedstva
Tadašnji ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović u tim je mjesecima obišao desetke zemalja, sastajući se s njihovim predstavnicima i pokušavajući učiniti najviše što se moglo kako bi došlo do priznanja Hrvatske.
– Sretan sam čovjek kad se sjetim tih dana, koji su bili važni za mene, za moj naraštaj. U diplomatskim aktivnostima imali smo dva cilja: prvo, zaustaviti rat i drugo, dobiti međunarodno priznanje na koje smo imali pravo – kaže Šeparović.
Pričajući o tome što je doživljavao u različitim prijestolnicama, ističe kako je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel radio protiv Hrvatske.
– U Mađarskoj i u Kini Rupel je tražio da priznaju Sloveniju, dodajući kako Hrvatska i Slovenija nisu sijamski blizanci i kako je u Hrvatskoj rat, kako nije zrela za priznanje – kaže Šeparović te dodaje kako ga je Rupelov postupak iznenadio jer su Slovenija i Hrvatska zajedno krenule u razbijanje Jugoslavije proglašavajući istoga dana samostalnost. Puno toga je, kaže, ovisilo i o osobnim pogledima tadašnjih političara, pa je u Pragu dočekan hladno, jer je tadašnji ministar Jiri Dienstbier nastojao da se očuva Jugoslavija. Volio je Beograd, kasnije mu je i knjiga ‘Sanjarenje o Europi’ izdana u Gornjem Milanovcu, u Srbiji, dok je doček u Poljskoj bio izvanredno topao.
– U Austriji je Hrvatska imala velikog prijatelja u ministru Aloisu Mocku, ali ne i u kancelaru Franzu Vranitzkom, socijalistu koji je dugo podržavao opstanak Jugoslavije. Italija je u početku igrala za Jugoslaviju i ministar Gianni de Michelis nije bio omiljen u Hrvatskoj, tek prije samog raspleta i Italija se priključila vlaku koji je vukla Njemačka, kancelar Helmut Kohl i ministar Hans Dietrich Genscher, koji je doživljen kao jedan od najvećih prijatelja Hrvatske. Zapamćen je i američki državni tajnik James Baker, koji je u Beogradu u lipnju 1991. godine praktično dao zeleno svjetlo Srbiji, dao im je do znanja da se SAD neće miješati – kaže Šeparović.
– Bile su nam važne i arapske zemlje, a u proljeće 1992. godine išao sam i na summit nesvrstanih koji je umjesto u Beogradu bio u Indoneziji i tamo polučio uspjeh. Piše: Silvana Perica /vecernji.hr
...ondak je europa skrenila sa puta,osla je u ateisticke,p***rske,sekularne,kaljave i slipe sokake...pocela se pritvarat u tvorevinu-jugoslaviju,pocela se tajkunizirat... pripoznala je u nama i srbima konkurenciju,tj.neprijatelje... pomocu masona,tahiona,juda,uspila nas je zavadit medjusobno,da ne pripoznamo pravog neprijatelja;janeze i álije... p.s. da smo tada imali uz bobana i karadzica,jos dodika i dragana...imali bi danas ´rvacku do drine i srbiju do une,mogli bi se sirit do od vardara pa sve do triglava,niko nam ne bi bijo ravan...
Prikaži ili sakrij formu za unos
