Priča iz Hrvatske - Povlaštena klasa besklasnog društva

Povampirene-komunjare

Živjeli smo tih godina... kako tko! Besklasno društvo bilo je debelo klasificirano. Životni slijed bio je poznat unaprijed,a ovisio je o obitelji iz koje netko dolazi. Kao što to i inače biva u klasnom društvu. Ako je roditelj bio prvoborac,makar uz dva svjedoka i makar iz 1945-e,sinovi i kćeri su imali zacrtan put: stipendiju, upis na fakultet,smještaj u studentskom domu, odlazak u vojsku u bolja mjesta, posao na poziciji koja garantira napredovanje i veću plaću, jednoznamenkasti broj na listi za stan.

Oni drugi, čiji roditelji nisu imali prvoborački status bili su prava radnička klasa. Njima je bila namijenjena sva ona socijalističko-komunistička indoktrinacija, sindikalne svinjske polovice, rezervirano mjesto u publici za pljeskanje bilo sletu, bilo partijašima, bilo štafeti. Maksimum profesionalnog uspjeha njihove djece bilo je završavanje zanata (bravara,tokara,armirača...),a samo najtalentiraniji,iznimno nadareni su dospijevali do fakulteta uz prethodno obavezno dobivanje partijske knjižice.

Postojali su i oni treći – roditelji koji su bili na strani „reakcionara“. Njima je bilo namijenjeno tavorenje na dnu, najslabije plaćeni poslovi, otvoreno i prikriveno šikaniranje,a njihova djeca su „na služenje vojnog roka“ odlazili u pripizdine tipa Plav, Strumica, pješadija obavezno.

Iz prve, prvoboračke skupine/klase dolazili su direktori, rukovodioci, političari, inspektori,poreznici.

Iz druge, radničke skupine punili su se Radne organizacije, OOUR-i,SOUR-i i Radnički savjeti.

Iz treće,reakcionarske skupine, kojoj je bilo namijenjeno preživljavanje na dnu – nastajali su obrtnici, poduzetnici, koliko je to socijalizam dopuštao. Ostali iz te skupine koji nisu postali poduzetnici, mahom su odlazili „na rad u inozemstvo“.

Svaki iznimni slučaj koji bi pokazivao kako je možebitno bilo i drugačijih sudbina potvrđuje navedena pravila.

Tako je Partija stvorila idilu. Koja je trajala do dolaska prvog gastarbajtera kući s mercedesom. Partija je shvatila opasnost neovisnosti „reakcionara“ od države i Partije pa je promptno reagirala slanjem plaćenika „na rad“ u inozemstvo. Njihov rad se sastojao od infiltracije u postojeća emigrantska udruženja, iniciranja stvaranja novih i stručne egzekucije viđenijih domoljuba po europskim državama. No, nisu samo egzekutori išli za emigrantima, svećenici Katoličke crkve također su, pritisnuti državnim terorom, odlazili za pastvom osnivajući Katoličke misije po inozemstvu.

Onda je došla, kao što kaže Škorin Mata, devedeseta. Pad komunizma, stvaranje neovisne hrvatske države, povratak viđenijih emigranata, neprijatelja bivše države. Franjo Tuđman je proklamirao nacionalno pomirenje čime je u zaštitu uzeo cjelokupni represivni, podanički i indoktrinacijski aparat koji je služio bivšoj državi.

Rat su iznijeli, zahvaljujući toj Tuđmanovoj politici svi slojevi društva, no ne svi iz istih pobuda i ne svi na istim pozicijama. Iseljeništvo i radništvo zbog „vjekovne težnje Hrvata za svojom državom“,partijski ovisni sloj zbog potrebe za samoodržanjem i procjenom kako za vlastito preživljavanje trebaju novu državu budući da se stara nepovratno raspala.

Vrlo brzo nakon okupacije četvrtine Hrvatske i srpske pobjede u prvom dijelu rata, krenuo je pravi rat u grabežu podržavljene društvene imovine. Nahrupili su ljudi odasvud, povratnici iz inozemstva koji su poslovno uspjeli u vandomovinskom životu, bivši vlasnici i njihovi nasljednici komunistički nacionalizirane imovine. Biznismeni su dolazili s torbama novca,ali samo zato kako bi ostali i bez torbi, i bez novca. Malo toga su uspjeli kupiti. Uglavnom su izvarani, nasamareni u srazu s ostacima partijskih elita koje su desetljećima trenirali otimačinu i život na račun tuđeg truda i znanja.

Osim sporadičnih i nebitnih poduzeća, vlasnici desetina milijarda dolara vrijednih poduzeća postali su zakulisnim igrama oni iz, na početku spomenute, prvoboračke skupine. To su napravili poprilično elegantno – stvaranjem prepetuma mobilea, odnosno podizanjem kredita davanjem u zalog poduzeća kojeg se kupuje. Dalje je bilo lako otkupiti dionice (u stvarnosti u bescijenje preuzeti od malih dioničara koji su pritisnuti troškovima života i mizernom plaćom jedva dočekali makar kakvu financijsku injekciju i makar prodajom vlasničkih udjela u poduzeću čije dionice su dobili slijedom primjene Zakona o privatizaciji) od malih dioničara. Brojka koja na neki način indicira razmjere te novovjeke komunističke otimačine, žetve jest suma novca kojim je država, prethodno taj novac istisnuvši iz poreznički potentnog puka, platila sanaciju banaka – 10 milijarda eura!

Danas je sva privatizirana imovina, koju u međuvremenu nisu prodali za čvrstu valutu strancima, u rukama te prvoboračke skupine i njihovih nasljednika!

S desetljetnim udbaškim iskustvom infiltriranja u emigrantske skupine, s doušničkom mrežom na terenu, prvoboračka skupina je paralelno s preuzimanjem gospodarstva, krenula i u preuzimanje političkih stranaka. Nakon preuzimanja stranaka, vrlo brzo su počeli s njihovim čišćenjima od „emigrantskih elemenata“, odnosno političarima koji su u saborske klupe i ministarska mjesta došli obogaćeni iskustvom života i rada u iseljeništvu.

Komunistički um, nenavikao na konkurenciju i poduzetničku utakmicu na slobodnom tržištu, dosjetio se kako će opljačkati preostali žilavi poduzetnički soj. Tu zadaću izvršio je američki pulen Borislav Škegro fiksiranjem tečaja i kasnijim predavanjem financijskog suvereniteta stranim bankama. Potezom pera, uz logistiku državnog aparata, preko noći su od uspješnih izvoznika napravili ovce za šišanje i lak plijen za isisavanje profita, znanja, sposobnosti iz izvozničkog džepa, jedinog spremnog na utakmice u Premier ligi, u svoj džep. To isisavanje tuđeg znanja, truda traje do danas.

Pritom su se riješili svih mogućih remetilačkih faktora,a u toj fazi preuzimanja moći su to bili domaći bankari. U roku od dvije godine, preko 50 malih banaka je uništeno,a oni bankari koji se nisu dali su riješeni drugačijim metodama.

Ibrahim Dedić, vlasnik Promdei banke – upucan u klasičnoj sačekuši.

Marko Marčinko, vlasnik Glumina banke, razvlašten i spremljen na dugodišnju robiju.

Antun Novalić, vlasnik Gradske Banke Osijek, izmaltretiran, bačen u zatvor.

U slijedećoj fazi preuzimanja moći, na red su došli brojem najveći neprijatelji,a po organiziranosti ne pretežak protivnik – branitelji i njihov zapovjednički kadar. Zapovjednički kadar su izručili stranom sudu za ratne zločine,a pješački i srednje časnički dio pobjedničke vojske su suptilnim metodama nadmudrili. Dio su umirovili u najpotentijem dobu života, dio su uvukli u lažnu invalidnost i umirovljenje držeći ih tako do smrti na kratkoj uzici konstantne ucjene i straha od gubitka statusa, a dio su zaobišli u napredovanju popunjavajući časničke pozicije mahom ljudima koji rata nisu ni vidjeli.

Trećesiječanjskom pobjedom preostalih domoljubnih elemenata u stranci, tad već pokojnog, dr.Franje Tuđmana, Koalicija šestorke krenula je u ispunjavanje zadataka preuzetih u Washingtonu u kojem su brifirani pred izbore. Moć bankara ubrzo se mogla vidjeti u enormnom porastu zaduženosti države i njenom upadanju u dužničku spiralu iz koje nema izlaza.

Kako je postojala mogućnost da domoljubi prepoznaju komunističko preuzimanje države u svim njenim segmentima, trebala im je osoba koja je mogla prikriti na neko vrijeme stanje stvari. Našli su je u osobi dr.Ive Sanadera, obrazovanog i naočitog poliglota, domoljuba s besprijekornom katoličkom prošlošću. Njegovom inauguracijom na mjesto premijera krenuo je i novi ciklus vazalstva i predaje zemlje stranim ekspoziturama. U ovom slučaju riječ je o EU.

Naime, komunistički um, kojemu je država tek prostor na kojem osigurava vlastito preživljavanje na račun naivnog radništva i domoljuba, je pod hitno trebao novog gospodara kojemu je obećao na raspolaganje staviti kompletnu društvenu i državnu infrastrukturu. Stoga su se usmjerili na EU.

Dr. Sanader je nastavio još bržim tempom rashrvaćivati zemlju rješavajući je vlasništva nad naftnom industrijom, usput i energetskim resursima, no u ključnom momentu je otkazao poslušnost gospodarima (upitna je njegova upoznatost s tim tko su vlasnici Hrvatske i je li uslijed nepoznavanja nudio Hrvatsku drugim NWO frakcijama). Danas zatvorom plaća neposluh.

Država nam danas broji zadnje dane svog postojanja. Već su naoštrena pera koja čekaju premijerku i predsjednika za potpis pristupanju u EU koji je u životu čovjeka usporediv s potpisom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pri kojem se posjednik odriče sve svoje imovine u korist preuzimatelja bivajući tako prepušten na milost i nemilost preuzimatelja.

Komunisti su spremni za završni čin i posljednji tango – preuzeli su sve stranke (tako da su izborima postali nesmjenjivi), predali su davno monetarni suverenitet stranim bankama (danas naš novac ni iz čega stvaraju isključivo banke i isključivo kao dug te je i malom djetetu jasno da se dug može vratiti samo novim zaduženjem;dio efektivnog novca kojeg tiskamo u Austriji je zanemariv u odnosu na ovaj virtualni bankarski dio), riješili su se svih domoljubnih neprijatelja i osigurali vlastiti preživljavanje poslušnošću stranim ekspoziturama.

Pa zaplješćimo im 09. prosinca. Uspjeli su.

Ili da im pravi aplauz uputimo ipak na referendumu o pristupanju u EU????

Pljesak bi mogao zvučati nekako ovako ...NE,NE,NE!

VeNLO, korak od očaja

Postavi kao omiljeni

Poveznica

Preporuči članak prijatelju

Pregledano: 873