NJEMAČKA: Socijala - da, integracija

NJEMAČKA: Socijala - da, integracija - možda

siromastvo Da u Njemačkoj svima ne cvjetaju ruže je već odavno poznato. Manje poznato je da mnogi od njih ne žele da im cvjetaju, nego takvi svojim načinom života stvaraju paralelna društva, nemareći nimalo za kulturu, običaje i društvo koje im je pružilo novu domovinu. Riječ je prije svega od doseljenicima iz muslimanskih zemalja: Turske, Maroka, Tunisa, Irana, Iraka…, a i sličnih, koji zadnjih godina sve više izazivaju negativne naboje u javnosti.

U prilog kritičara idu raznorazne statističke informacije o kriminalitetu, obrazovnom deficitu, iznad prosječnom korištenju socijalnog sustava i ne želji za integracijom u njemačko društvo, što mnogi dotični zlonamjerno i svjesno “opravdavaju” tobožnjom asimilacijom, iza koje se zapravo krije samoizolacija koja s vremenom postaje opasna i ne može biti u interesu društva.

Ovaj problem se godinama ignorirao, medijski nije značajnije dolazio do izražaja, a na političkom nivou je bio skoro marginalizirana tema za neku ozbiljnu i otvorenu raspravu. Naprotiv, političari koji su, katkad i pretjerano, nešto kritički zapazili, odmah su bili izolirani, nepoželjni i ušutkani, jer su dirnuli u osinjak. To se zadnjih godina donekle promjenilo, iako ne u takvom obliku kao što bi to za ovdašnje društvo bilo sasvim normalna stvar. Razlog tome je njemačka povijest i (još uvijek) određena doza rezerviranosti prema ovoj vrlo senzibilnoj temi.

No, činjenice govore da su rezultati poprilično poražavajući. Tako ugledni Bertelsmann-Stiftung u jednoj svojoj studiji dolazi do brojke od 16 milijarda eura troškova godišnje zbog nedovoljne integracije doseljenika. U mnogim velikim gradovima, kao što su Berlin, Hamburg, Frankfurt, Köln… stvaraju se geta, gospodarska aktivnost i cijene nekretnina padaju, a raste samo kriminalna energija njihovih stanovnika i socijalna izdavanja države i općina, koji su se očigledno već odavno pomirli s takvim razvojem događaja. Pomiriti se znači probleme samo pribilježiti i lažno se nadati da oni neće biti još veći. Učestali apeli za integracijom su završili kao kap na vrućem kamenu, a zaključak koji se nameće je da stvar još nije došla do grla, inače bi reakcija bila efektivnija, pritisak veći, a pozitivni rezultati vidiljviji.

Ovakvo stanje se nažalost proicira i na strance koji su se uklopili u njemačko društvo: savladali jezik, završili školu, znat ili studij, našli radno mjesto i ničim, osim možda bojom kože, dijelektnom ili stranom putovnicom, ne odskaču od prosječnog njemačkog građanina. Domicilno stanovništvo ima nažalost negativnu naviku da paušalizira neke stvari, kao što ima i naviku da takvu situaciju vremenski (mrmljajući) dugo trpi, da bi u datom trenutku, kad sazrije vrijeme, pristupio njegovom rješavanju, ali onda ne praveći razliku.

Demografska situacija njemačkog pučanstva slijedećih desetljeća ne ulijeva veliku nadu. Mnoga radna mjesta bi trebala biti popunjena novim doseljenicima. Odakle bi oni trebali doći još uvijek nitko nije jasno rekao. Jasno je samo da danas mnogi stranci nisu u Njemačkoj da razbijaju glavu o toj temi, nego kako ostvariti svoja (maksimalna) prava, bila ona socijalne, građanske ili vjerske prirode, a pri tome zadržati sve one manire koji u njemačkom društvu uopće nemaju što da traže.

Pitanje je samo koliko dugo sve to može potrajati, a to znači da imamo vulkan, koji je službeno neaktivan, ili bolje rečeno tu i tamo ponekad pusti malo dima. Nedao Bog da se probudi, inače bi njegova erupcija utjecala na klimu u cijelom svijetu.