| Kako je završio rat na mom otoku |
|
Mnogi se sjećaju filma Kako je počeo rat na mom otoku, jednog od ponajboljih domaćih filmova u zadnjih 20 godina snimljenog po scenariju Ive Brešana. Priča je to o otočkom koloritu početka devedesetih koji je bio zrcalni odraz u malom tadašnje velike države koja se nakon godina truleži počela odjednom urušavati.
Svi likovi potrebni za tijek priče bijahu tu, i otočankom oženjeni oficir, i pjesnik, i lokalni band, i lokalni mudraci, i zabrinuti otac, i slikar, i lokalni blago retardirani dobričina kakvih ima svugdje.
Manje je poznato kako je film snimljen prema istinitoj priči i stvarnim događajima i ljudima. Nakon što i sam to saznah, odlučih otići na otok iz filma i vidjeti što se poslije dogodilo s tim ljudima. Ono što slijedi su moja saznanja o „što je bilo poslije“, u neku ruku imate priliku i ekskluzivno ih čuti. Dakle,otok je nakon Oluje i stupanja na snagu novog teritorijalnog preustroja nove države postao Općina. Vlada je do prvih lokalnih izbora imenovala povjerenika za Općinu. Bio je to neki nebitan partijski čovjek,poslan privremeno s kopna da ustroji novu administrativnu jedinicu i osposobi je za rad. Došao je s gotovim rješenjima, na kamenu zgradu propale poljoprivredne zadruge stavio ploču s natpisom Republika Hrvatska, Županija Šibensko-kninska,itd. S njim su došle i dvije zaposlenice, jedna samohrana majka i jedna udovica poginulog branitelja koja je sa sobom dovela i troje djece. Otok se nije mogao dovoljno iščuditi sreći koja im se nasmijala – zamislite Otok pa Općina! A na otoku svega 216 ljudi, jedna propala poljoprivredna zadruga, osnovna škola s 29 djece u svim razredima zajedno, jedno odmaralište nekog poduzeća iz Šumadije, jedna cesta,dvije trafostanice i to bi otprilike bilo sve. Da, još i napuštena kasarna vojske bivše države. Gospodin Roko Papak, predsjednik otočkog HDZ-a, umirovljeni branitelj HV-a, jedan od 45 ukupno umirovljenih branitelja (a to su svi koji su bili branitelji, odnosno koji su obukli uniformu HV-a i od kojih se nijedan nije s otoka makao tijekom cijelog rata). Sve te braniteljske mirovine sredio im je Papkov novopečeni zet čija kćer se udala za jednog visokog časnika HV-a koji je to shvatio otprilike kao svadbeni dar svojoj ženi,a još i više kao ulog u budućnost. Naime, malo tko je znao kako je upravo on izlobirao u Ministarstvu uprave osnivanje otočke općine. A otok je već vidio kao svoju ulaznicu u svijet jet-seta,polako... najprije staviti svoga čovjeka na mjesto načelnika, potom donijeti urbanistički plan koji će građevinskim nazvati svo zemljište u njegovom posjedu i posjedu njegove žene,onda izgradnja apartmanskih naselja, kockarnica... Za uspjeh tog dalekosežnog plana, načelnik Općine morao je postati njegov priglupi tast Papak. Ni tu nije vidio većeg problema,ali sudbina se na čudan način poigrala s prvim lokalnim izborima u povijesti otoka. Svako vrijeme donosi svoje junake, a ovo izborno je donijelo svog. Nakon svađe u HDZ-u kad je Papak obznanio svoju kandidaturu za načelnika, njegov zamjenik Murko („...a šta san ti reka?“), također umirovljeni branitelj – invalid domovinskog rata (a njegova invalidnost očitovala se u tomu što je u prosjeku treptao svake sekunde za razliku od normalnih ljudi koji trepću svake tri sekunde što je bio očiti dokaz invalidskoj komisiji o postojanju neizlječivog PTSP-a) je napustio HDZ i osnovao svoju Nezavisnu listu. Uskoro je krenula žestoka predizborna borba za načelničko mjesto. Malo po malo i bogami je Murko sveudilj migajući počeo opasno prijetiti Papku. Papak i zet mu, nakon brojanja tko se komu priklonio od 162 birača s pravom glasa, zabrinuto su gledali na razvoj situacije iz svog izbornog stožera u Papkovoj konobi. Ispalo je, po njihovom brojanju da je raspoloženje pola-pola. To se nikako nije smjelo dopustiti i dok su tako prepuni briga zbrajali,oduzimali, Papak se odjednom lupi po proćelavom čelu i uzviknu riječ od 5 milijuna dolara – Lule! Što Lule? – upita zet. Da što!?! Zar Lule ima pravo glasa? Da ima,ima i on, i mater mu, i ćaća! Njega moramo pridobiti i dobili smo! I pade plan,Papak će napraviti svoje, zet svoje. I evo ti jednog jutra Papka kod Lule u kuću. Nema Lule, za ranije bijaše istjerao sve tri koze,svoje miljenice na pašu, samo mater mu kod kuće. Baba, kako si,evo san ti donija malo suvi smokava,malo ćikolate, nisan te davno vidija,Papak će s vrata. Ajde Papak ne zajebaji mene, eno ti tamo tvoja Manda pa se s njon rugaj, neg' reci ti odma po što si doša. Propade u startu sva Papkova strategija o polaganom navođenju Luline matere koje je u kući bila bog i batina – pa morade odmah čvrsto i jasno: Baba, ti, tvoj File i tvoj Lule ćete na izborima glasati za mene. Kako nećemo!?!¨Ti Papak znaš da smo mi za Murka i to se neće prominit! Polako baba, nisan još ništa ni reka, samouvjereno će Papak. I izloži babi prijedlog – Lule će u penziju, i to kao invalid domovinskog rata, a to znači i barenko 250.000 kuna zaostataka i 8.000 kuna na mjesec. Sve će srediti njegov zet. Papkov posjet nije dugo trajao. Lule je ekspresno dobio penziju i postao invalid domovinskog rata, a bogami i član HDZ-a, a Papak načelnik. Bitno je možda tek spomenuti Papkov doprinos filozofskoj misli 21. stoljeća i evoluciji demokracije izjavom na domjenku nakon ustoličenja – Bogati, da ja ne otkri kako j' demokracija 50% plus Lule, ku..ac bi mi večeras bili na domjenku! Ostalo je povijest. Zet se dokopao svojih milijuna i jet-seta, Papak časti i vlasti i oni su uglavnom nezanimljivi za dalju priču. No, zato je zanimljiv Lule. Lule, to je onaj blago retardirani otočan s početka teksta, onaj koji je u filmu istrgao šiptaru automatsku pušku iz ruke i osvojio je kao plijen. Riječ je o svojevrsnoj hrvatskoj inačici Forresta Gumpa. Kako nije imao nikakve imovine na sebi, to mu je kao invalidu domovinskog rata pripadalo pravo na stambeno zbrinjavanje. Na otoku se osim apartmana nije gradilo ništa i Lule, po sili zakona, dobije stan u Šibeniku na Meterizama. Mater mu najprije nije dala da ode s otoka jer nije imao tko koze čuvati, tko brinuti o tovaru, a onda kad je promislila malo, dogovori se s kćeri koja je bila viša medicinska sestra u Domu zdravlja da ga prebace na Meterize,a da ona malo pripazi na Lulu i da mu nađe kakvu ženu. Već 1999-e Lule je bio najpoželjniji neženja u zgradi na Meterizama i mnoga udovica palog branitelja s kojima je dijelio zajednički ulaz je bacila oko na njegovu mirovinu. Tu bi sad slijedio kakav happy and, ali sudbina je htjela još Luline pomoći. Kako je to bilo vrijeme izbornog Sabora HDZ-a poslije smrti njegovog utemeljitelja; kako je Lule preseljenjem s otoka u grad preselio i svoje članstvo u HDZ-u; kako je šef Županijskog HDZ-a bio uvjereni Pašalićevac, ali nesiguran u njegovu pobjedu – trebao mu je izaslanik na Saboru na kojeg bi mogao svaliti krivnju u slučaju pobjede krivog kandidata,a za tu ulogu je Lule bio idealan. I tako, obukoše Lulu u novo odijelo, sjedoše u županijskog audija i na Sabor HDZ-a u Lisinski. Tek kad su došli gore, ušli u dvoranu, šibenski hadezeovci su vidjeli u kakvu gabulu su upali. Kad je počelo glasovanje, na kojem su mahom glasovali za Pašalića, Lule se izgubio. Sirotom se pripišalo od dugog zvrndanja i sjedenja pa je otišao tražiti kakav toalet. Na hodniku ga zaskoči Glavaš i upita Odakle si ti? Osvrće se Lule oko sebe, nigdje nikoga, jel ja? E ti, ti, što se praviš mutav, strogo će Glavaš. Imaš li vjerodajnice, za koga ćeš glasati, za Sanadera? E, reče Lule. Treba li reći kako je Lulin glas bio presudan za Sanaderovu pobjedu!?! Ali ne samo za njegovu pobjedu, nego i za ostanak Župana Šibensko-kninskog i gradonačelnika na političkom životu. Glavu im je spasilo Glavaševo svjedočenje Sanaderu kako su mu Šibenčani donijeli pobjedu. Shvativši Lulinu političku veličinu, ali i osjećajući duboku zahvalnost tom priprostom, da ne kažemo blago retardiranom dobričini, Šibenski hadezeovci su na slijedećim parlamentarnim izborima predložili Glavašu da stavi Lulu na listu u 9. Izbornu jedinicu na visoko 6-o mjesto. Kako je i Glavaš shvatio onu mudru da je demokracija 50% plus Lule...Lule je dospio i u Sabor. Poslije par godina, Glavaš je dospio u zatvor,a bogami i Sanader.No, Lule je ostao na političkom i svom običnom blago retardiranom životu. Eno ga već u trećem mandatu. Nitko ga nikad nije vidio, čuo, u Sabor bi ga vozili petkom kad je glasovanje. Zahvaljujući Lulinom demokratskom potencijalu, mnogi zakoni su prošli u Saboru. Evo, čak i ovaj zadnji o ništetnosti srpskih zakona. Treba li reći kako cijela zemlja danas drhti u strahu od Luline odluke na skorašnjem referendumu o pristupanju u EU? Ono što Lule odluči – je zakon jer Demokracija je 50% plus Lule. VeNLO
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 839 Komentari (4)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare ...
Svi smo mi na neki način taoci nekog "Lule" ili žrtve nekog papaka. Ali 20 godina nakon mislim da smo ipak mi papci, a ne oni...
,
Listopad 30, 2011
dat ce deda banku...
posli teorija urota i zavjera,nas venlo je posto pragmatican;poceo se bavit istazivackim novinarstvom...
po uzoru na ´rvacke potrcke,pardon novinare da bude na usluzi kad dodje do krvoprolica oko podjele plina medj tajkunsko-politickim zvjerima...tu su venloi da provalu afere i serviraju nam,sve to u ime gradjana,pravne drzave i demokracije... posto adeze prozdire samog sebe,usput ce nam spomenit pojedince i stranke koje stuju boga...da ne daj boze ne skrenemo ulivo na sljedecim izborima... p.s. na nama je,samo da budemo "papci" i sljedeci dvajest godina i da nam zeludac more sve to svarit..
,
Listopad 30, 2011
Na našem otoku također isto tako
Kod nas priča slična:...poslije jedva završene srednje škole, ja seljačko dite koje škola iskreno i nije puno zanimala, upišem reda radi nekako faks preko avno oturenih malo bistrijih komšija koji su se upornošću a neki i lažima i bezobrazlukom uglavili na mjesta asistenta ili čak profe.Čudan sve to cijeli svit za mene, svi znaju pozdravit uljudno,escajg držat,naporno to jako meni i neosjećam se ugodno nikako.Vidim ja odma na prvoj godini fali meni moja avlija,kokoši,svinje pa i duhan i šiba jer ja ću bojim se oćelavit od toliki knjiga.Upiso ja i ponavljanje al neide nikako,mrze me ovi,ja Bosanac,ma ponižavajuće me gledaju,ne volim ni ja njija.Uto poče i rat, i ja zamjeni četvrtke ispred pošte u Orašju s čačkalicom u labrnja nakon pojedeni ćevapa kod Baće i ašikovanja tj. dobacivanja za ženskinjama iz svoji i susjedni sela što mi bijaše svrha života i radost nakon pauza između ranjenja krava,kopanja,oranja i krčenja živika.Joooj brale donjeo rat i dobrog,neki se i prvi puta i redovno najeli kuvanja a ne samo pogače i kobasice,pa bilo džaba cigara i rane svakojake a bogami svi i jednaki nema gospode i učeni,svima glava o koncu.E kad sam se dočepo politike nakon puni 5 mjeseci ratovanja,pa otvorio biznise,špedicije,sredio nezavršeni faks,sredio čin,sredio penziju,sredio ženi još 4 dice,sredio kuću na moru od odbjegli četnika,sredio i fotelju pa se uvalio za ministra,pa mogu i guzice tražit od curki kad ij priiimam,pa sredio još dva posla,pa uz fotelju ide još i sređivanje njaki tembera,tendera kako li to njako zovu....ma vidim ja u kakom sam mraku ja živijo,da sve to nije plao teško,al moram vam nješta priznat,mrsko me pisat,glava me zaboliii kad moram nješta naučit,jes da mi i odilo stoji ko piletu sise valjda se čojek i za to rađa,pa na kravata ni ne odvezujem je nego oko glave skidaaam ko ćeje ope vezat a i neznam...ma ko ste vi svi drugi,ja sam pušku noso 5 mjeseci i nea većeg rodoljuba od mene,j**o ja gospodstvo i kobajagi kulturu i znanaanje nećete mi ukinut ve povlastice...
,
Listopad 30, 2011
Napišite komentar |
Prikaži ili sakrij formu za unos
