Do onog mjesta odakle se kao na dlanu vidi moj Zavičaj, može se doći ugaženim puteljkom, onim zaraslim putem, kroz šipražje i trn ili onako spontano, neočupan i neogreban, kad god zaželiš.... Čovjek se jednostavno tamo može spustiti kad god poželi, kad god ga duša tamo ponese. Od toga mjesta ispred, pukne tako prekrasna panorama cijele Posavine, pa u onom plavkastom obzorju dobije nekako još blaži i spokojniji izgled.

Vukovar 2010. Rane su manje, ali još zacijelile nisu. Bol i jauk se još osjeća u zraku nepokorenog grada. Osjeća se, ali se njena veličina nemože nazrijeti. Doista, nema te dubine duha, nema te veličine srca niti bistrine uma koja bi mogla riječlju opisati bol i žrtvu. Osim vukovarske.

U slobodnoj narodnoj demokratskoj državi Kukurikustanu, svi njezini građani imaju ista građanska prava i zajamčeno demokratsko pravo glasa, kako bi na taj način mogli izraziti svoju slobodnu građansku volju i doprinijeti razvoju demokracije države Kukurikustana. Sličan ustroj imaju i njihovi bliski rođaci u slobodnim državama purestanu ili tukestanu ili naprimjer u susjednoj, slobodnoj, narodnoj državi guskestanu.

U Sl. Šamcu prelazimo granicu i ulazimo u Bos. Šamac. Vozimo prema Modriči i dalje do iza Doboja. Cilj je “srce” Bosne. Iza nas ostaje rijeka Sava, a ispred Bosna. Teče. Doduše kontra nas i najčešće skriveno od očiju. Kao da se kradom šulja kroz Posavinu. S magistrale je vidimo tek između Modriče i Doboja. A do tamo svud ravnica i strnjaci friško ovršenih pšeničnih polja. Mladi kukuruz spreman za pečenje. Idilu narušavaju jedino brojne benzinske crpke obojene u jarke boje.