| Zašto umirati? |
|
Često sam bio blizu kada umiru ljudi. Izbliza sam posmatrao umiranje i sve one teške trenutke kada ponestaje zraka, kada se tijelo muči i bori i neda da ode duša.
Gledao sam duboko u širom raširene oči umirućih i tražio sam u njima neki znak, neku sliku, nešto, nešto što bih u njima mogao prepoznati. Te oči, uvijek su gledale isto. Taj pogled, uvjek je bio usmjeren u dubok prostor i širinu. Te oči, siguran sam, gledale su neke nove svjetove nama još nevidljive i nepoznate, u nova beskonačna prostranstva i one poglede koji nas svagda i uvijek prate, a mi, još uvijek nismo u stanju vidjeti i prepoznati sve njih.
Ponekad umiranje je bilo kratko kao treptaj, kao let golubice s krova na krov, kao, kad vjetrić preleti preko znojavog lica. Čini se, kao da takva smrt nije nimalo teška, kao kad bosa noga stane u hladan potočić izvorske vode i to je to. Kao da se tijelo rashladi i rastereti. Ponekad, umiranje je izgledalo dugo i teško, mučno i beskonačno. Kao da se nikada neće završiti…Kao da se mora iscijediti i izvući i zadnja kap i zadnji trag sočne tekućine koja se zove život. Tijelo se grči, umara, hvata za prostor oko sebe i uvijek iz nova, guta i traži zrak iz okolice koja, kao da bježi od takvih ljudi. Onog trenutka kad duša zaista izađe i kad se oslobodi, tad, tad, kao da se to tijelo opusti i i svoju vlastitu dušu promatra kako leti, kako odavde odlazi, koko joj više ne može gospodariti i zapovijedati, pa zadovoljno i duboko posljedni put odahne. Volja koju je čovjek do sada imao, od tog trenutka prestaje biti tu. Čovjek ne odlučuje više, nego odluku prepušta stvarnom i istinskom gospodaru. Čovjek umire. Odlazi … Za kratko vrijeme poslije toga, za samo nekoliko minuta, to naše tijelo se potpuno ukoči i ohladi i kao da upozorava, da jednog dana dolazi kraj, svima, bez razlike i bez povratka. Puno ljudi i većina nas o tome nažalost nikada ne razmišlja. Sigurni smo u sebe, svoju snagu i okolicu koja je često varljiva, nestalna i podložna višim zakonima. Idemo za svojim željama, snovima i uspjehom! Tako idući, čovjeku često ponestane snage, ali rijetko koji od nas stane i upita se, čemu sve to? U pravilu, ipak nepromijenjeno nastavljamo svoje putanje i ovozemaljsko putovanje... Tražimo sreću često tamo, na onom mjestu gdje je uopće nema. Jednoga dana, poneki shvate kako su cio svoj život u biti bili sretni, a to uopće da nisu znali. Poneki od nas naprimjer, kada izgube zdravlje shvate tu tajnu i taj neobičan zakon odnosa, biti sretan i biti nesretan. Oko nas, dešavaju se velike promjene. Svjedoci smo, da je za samo nekoliko godina, moguće srušiti jednu državu, načinit 6 novih, promijeniti političke odnose i sisteme. Naprimjer, iz socijalističkog načiniti novi kapitalistički i taj kapitalistički, ponovo pretvoriti u jedan novi oblik liberalnijeg protoka kapitala u smislu stvaranja još komplexnijih odnosa, odnosno, biti u stanju, uvesti nas u jedan novi globalni ili globalistički način razmišljanja. Dakle, običan čovjek, složit će mo se, sigurno, više nije ni u stanju sa sigurnošću reći i odrediti u kojoj se fazi tih abstraktnih gibanja sada nalazi, a kamo li odgovoriti svjesno i pravilno na sve te izazove. Tek što je čovjek nešto shvatio i počeo živjeti , kad eto, ponovo neki novi zakoni, neka nova pravila i šeme koje je sve teže shvatiti i prihvatiti. Traži se maximalni flexibilitet i likvidnost kako bi mogli konkurirati drugima, kako bi ostali u trendu, u toku, i biti u mogućnosti htjeti i moći ospstati. Ljudi osjećaju strahovit štres i pritiske...Melankolija i sjeta mu se obaviju oko pritisnute duše. U takvim situacijama mnogi od nas požele svoj dom...Onaj pravi istinski dom. Onaj, koji je dragi Bog odredio za sve nas. Sjetimo se svojega posjeda i zavičaja. Sjetimo se svoje prelijepe Posavine... Sjetimo se tog milog i tihog kutka i topline...Padnu nam na pamet naše uspomene, naši susjedi, stare ljubavi i prijatelji. Poželimo sve te ljude i tople poglede, poželimo i sjetimo se kao smo bili sretni... Razmišljamo o svojoj sreći u prošlosti, razmišljamo o sreći kao o nečemu što je već prošlo, i kao da je to nešto tako daleko i nedohvatljivo, a Posavina je zapravo tu, tu blizu, na dohvat ruke... Tvoja i moja sreća!Tvoj i moj dom! Čekaju tebe i mene da se vratimo, da iskrčimo zarasle bašče i voćnjake, da opet osjetimo onaj blagi i nježni pogled naše ravnice, naših bregova, naših prelijepih meraja i livada. Čekaju nas i naši susjedi... A onda, da se zagrlimo i izljubimo, da se ipričamo i posavjetujemo... Oh Bože, zar je toliko vremena prošlo od onog dana kada smo se zadnji put vidjeli i bili sretni? Petar Kajinić / www.posavski-obzor.info
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 716 Komentari (11)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare Opomena
Iako je ovaj život prolazan i, ponekad, tako besmislen - opet ne treba klonuti već nastaviti uspravno dalje. Baš kako nam to i A.B. Šimić Opomenom poručuje:
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
,
Siječanj 29, 2012
...
Jednostavno ne vjerujem u te silne domoljube koji ljube Posavinu, pisu o njoj, misle na nju ,,,a dolaze domovima jako rijetko jer trce za sto vise materijalnoga ili dolaze samo kad kupe novi auto, ili kad steknu lovu za uredjenje kuce , dizu je na zavidan nivo a u njoj jako rijetko ili nikada ne borave.. Dizu dom a daju mu status spomenika .... eiii dragi moji ,,, dodjite svojim domovima, posjetite grobove predaka zapalite svijece, popricajte sa susjedima, i familijom, vjerujte da onima koje vas vole nije bitno kojim ste autom dosli i koliko eura donijeli ,,
P.S. Izvrstan clanak !
,
Veljača 06, 2012
Zašto vjerovati
Dobro si ih opisala... opsjednuti su akumulacijom kapitala, ratama i kvadratima, i prije će otići u Džibuti nego doći u Posavinu.
Ali, i kada jednom dođu s novim autom i novcem za još jedan kat kuće (prošle godine je kum Pero napravio treći kat, al nemere Perina bit veća od moje), zapitajmo se da li ih i tada trebamo? Bahati su brate, gaze babe na pješačkom, slušaju DJ Krmka, škripe gumama, zauzimaju stolove u kafiću i mandžukaju neke strane jezike (ko fol zaboravili maternji), pametnjare nam kao da mi ovdje neznammo da živimo. Kako vidimo, spisak razloga za njihov ne dolazaka je dug. Nek idu u dijasporu lepše je bez njih. Al, ne lezi vraže! Čim se vrate u tu dijasporu odmah na internetu krene parada domoljubnog prenemaganja neukusa i kiča. Ljak Ilija i Marko, lajk Mara i Lole, lajk "na vratima mojim piše ne stanujem ovdje više" ili "vraćam ti se majko stara"... Lažno je to njihovo domoljublje i do neba smrdi. Spisak klišeja i predrasuda se može još produžiti. Nije problem, u tome smo bar kreativni, ali to nije tema. Iza svakog dolaska ili ne dolazaka stoji razlog koji je nama ne dokučiv. U našim očima on može biti banalan, ali možda je toj osobi najvažniji i kako takvog ga trebamo prihvatiti i pokušati shvatiti te osobe prije nego na njih bacimo kamen. Jer svaki bačeni kamen, pa i onaj od riječi, boli - zar ne? Svi mi imamo dragih osoba i u dijaspori i Posavini s kojim, iz ovih ili onih razloga, ne možemo biti zajedno onoliko koliko bi htjeli. Ali ne znači da nam nije stalo do njih, ili da je naša ljubav lažna. Tako je i s rodnom grudom i online domoljubljem, iako i mene ponekad nervira. Ali, da u ovoj prolaznosti ne odem predaleko od teme, evo jedan prilog o prolaznosti... Zemlja je smrtnim sjemenom posijana, Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda. Mak Dizdar
,
Veljača 07, 2012
@ dijete u vremenu
... da pojasnim : Nisam zelila bacati kamen na nikoga ! Bilo je dobronamjerno sa blagom kritikom ,,
Svi su dobrodosli u Posavinu ... i njihova je stvar kako ce se ponasati kad dodju ,, Iako je nazalost najcesce vidjen onaj vas opis ,,, i na cestama i po kaficima , restoranima,,, i da jezik cesto zaboravljaju ,,, al razumijemo se jako dobro hvala Bogu ,, 
,
Veljača 07, 2012
...
Jedan sam od onih o kojima sad pišete.Ima puno istine u vašoj priči. Još prije rata zapala me je "sreća", pa sam morao preko crte... Moji prijatelji nisu vidjeli računicu u mom potezu pa su mi se čak čudili. Situacija se pogoršavala, desilo se što se desilo i što ću sada, dati otkaz i vratiti se...
Nemojte tako... Ne škripimo mi gumama svi redom i ima i nas koji krčimo, uređujemo svoje dvorište, obilazimo naše grobove. Ima nas koji ne gledamo samo sebe, nego nam je rat podario i cijelu rodbinu, braću i sestre pa se i za njih trebalo pobrinuti. Ima nas koji još uvijek obilazimo i one najugroženije. Ima nas i onih koji popravljamo i činimo sve da bi koliko toliko pomogli da se situacija koliko toliko promijeni...Ima nas dakle i onih koji ne pijančimo i nismo nikakva sila već ponizni čestiti ljudi, vaša braća! Ima nas i onih kojima nije svejedno kako je vama dolje i vjerujem da ste već nešto čuli o nama...Ima nas i onih koji znaju da nam je korijen u rodnoj Posavini i da nas nitko iščupat' nemože! Ima nas, a ima i vas, kamo sreće da nas je više i jednih i drugih!!!!Glavu gore i nedajmo se, a ove koji se prave, neka im bude...Mi znamo svoje
,
Veljača 08, 2012
:)
Mi i vi kamo srece da nas je jos vise ... slazem se !
Nije se odnosilo na ok ljude nego one koji dodju lijeciti svoje komplekse ovdje ,,, Nista protiv normalnih ugodnih dragih razumnih ,,,, Najbolja prijateljica mi zivi vani ,,,, Nije se odnosilo na sve nit je bilo tako zestoko kako ste shvatili ,, eii http://www.youtube.com/watch?v...re=related Lijep pozdrav !
,
Veljača 09, 2012
...Nisam uvrijeđen niti se ljutim, samo sam htio kazati da medaljica ima i naličje! Samo za Posavke ma gdje bile! http://www.youtube.com/watch?v=wuZPF_TyUXs&feature=related
,
Veljača 12, 2012
...
Kada ste već ovu temu pretvorili u želje i pozdrave evo i ja pozdravljam Posavku ma gdje bila...
http://www.youtube.com/watch?v=pJ4_h0SWlJI
,
Veljača 12, 2012
Napišite komentar |
Prikaži ili sakrij formu za unos
