| Jezik naš svagdašnji |
|
Svako selo govori malo drugačije nego li se govori u drugomu, po naglasku znamo razlikovati odakle tko dolazi. Uz naglasak idu i stotine, tisuće slika, sintagmi, izričaja, usporedbi kojima se sporazumijevaju ljudi jednog područja, a koje su drugima potpuno nerazumljive. Što bi vam recimo značilo da vam kažem da će "vas to izliječiti kao što je Mijo izliječio psa", ako ne znate pozadinu sintagme koja govori o jednoj gospođi čiji je pas izgubio apetit i donijela ga kod Mije da ga izliječi. Mijo gospođu uputio kući i rekao da dođe po psa nakon četiri dana, a onda stavio psa u bačvu i četiri dana mu nije dao ni jesti, ni piti. Kad je gospođa došla po psa, ovaj je jeo i drvo, zahvaljivala Miji i čudila se "izlječenju", ili da vam kažem da je netko star kao "magarac Lukice Armelaja". Sigurno svatko od vas ima slične usporedbe, sličice koje su samo ljudi iz vašeg kraja u stanju dekodirati ispravno.
Međutim, svjedoci smo nestajanja, topljenja tog jezičnog kolorita. Jedan od razloga nestanka jezičnih posebitosti sela i manjih geografskih cjelina jest starenje i fizičko odumiranje stanovništva koje nije prošlo kroz školski sustav koji teži unifikaciji jezika. Drugi je razlog iseljavanje (iseljavanje, sam pojam je nastao od iz-seliti, otići iz sela) i nužna prilagodba "većinskom" jeziku. Taj proces nije moguće zaustaviti koliko god nam to bilo nepoželjno jer jezik nije kruta tvar koja svojom krutošću prkosi i puca. Jezik je živ, teče poput rijeke koja hrani svakoga koga dotiče,ali baš kao i rijeka ne gubi svoju suštinu niti tekuću bit time što se u nju baca svašta. I jezik zna biti zagađen otpadima svake vrste. Nekad se pročisti sam od sebe, regenerira, a nekad mu i mi sami pomognemo odbijanjem korištenja tuđica. Umjesto da u tomu gledamo loše strane, svrsishodnije je gledati one pozitivne. Imamo 4,5 milijuna prevoditelja na strane jezike što je neizmjerno velik kapital! Naši "prevoditelji", a zapravo rođaci, poznanici, sunarodnjaci čvrst su i jak most u gospodarskom povezivanju naše zemlje i svijeta. Trebamo svi zajedno dopustiti puno slobodniji hod tim mostom. Dok god se hrvatskim jezikom mogu izraziti pjesničke duše, dok god književno stvaralaštvo živi kroz ljude s osjećajem za riječi, nema straha za dalji život našeg hrvatskog jezika. VeNLO
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 1528 Komentari (3)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare Upozorenje
Nek tuđinu grizu, roda znati neće
Bez jezika narod nema više sreće Djeca roda povist neće znati Potom svoj na svome neće bit Hrvati
,
Travanj 13, 2010
Napišite komentar |
Jezik je nepresušna riznica koja čuva kolektivni duh naroda, pamti povijest, bitke, migracije, radosti, veselja i šale. Otisak vremena. Jedan je onaj književni kojeg učimo u školi, zapisan u lektirama koje su nam uvijek dosadne kad ih moramo čitati ( a onda kad sazrijemo shvatimo vrijednost tih lektira), drugi je onaj razgovorni, živi, kojeg čujemo i govorimo i sami.
Prikaži ili sakrij formu za unos
