| Duša posavska... |
|
Pa što je ovim ljudima danas? Ponašaju se kao lude, vele ? Zašto su im srca toliko podijeljena? Zašto toliko spavaju, zašto toliko sanjaju, drijemaju, poneki tako dugo zijevaju? Zašto misle da su toliko dobri i uvijek na pravoj strani? Ne znaju jadni da stoje na slaboj i suvoj grani... Nije zlato sve što sja!
Da li je to zbog hrane, vode, možda zraka ili zbog viška pameti? Ovo zadnje je najopasnije valjda! Ne znam? A mi, iskreno rečeno jedva preživljavamo… Vječno na rubu između biti i ne biti, između biti i sniti, uvijek na crti između opstanka i nestanka. Zašto?
Zašto sam baš ovdje rođen, da tugujem i da u vječnoj borbi strahujem, u borbi, kojoj negdje i nikad kraja nema? U zlim vremenima uvjek sam zlato, u miru pak napušten i svojoj muci prepušten. Čudne li sudbine moje… A ja ne bježim, ne znam pobjeći…Ne mogu, jer ja te volim… U mom srcu ti, savila svoje gnjezdašce, ti, moja golubica stidljiva, dušu mi osvaja… Ponekad pitam se, tko sam to zapravo ja? Nekad me i bude stid…A nisam kriv što sam živ i što volim ovo nebo i ovo parče, upravo ovdje, ovaj djelić, ovaj komadić, a što ću, kad me je dragi Bog baš ovakvog, ovdje poželio. Ne znam zašto, nije htio ovdje one nakićene i gizdave već mene, poniznog seljaka posavskog. Pa što ja mogu kad je to njegova sveta volja, zašto vam to smeta i što se ljutite, kradete, izdajete, šapom svojom otimate, to, što je meni moj Bog podario i naumio? Od mene, čovjeka neuka? A zar niste znali da je pisano, da Bog moj silnike mrzi i da im se osvećuje sve do devetoga koljena ?! Možda se neki i sjete moje besjede…. Uh teško njima! Odluka je naša, svi imamo pravo izbora! Prošetah danas stazama borojnih mučenika koji ovuda prođoše… Gledam u nebo gdje oni sada žive i čujem njihove misli i glas... Pa što je ovim ljudima danas? Ponašaju se kao lude, vele ? Nije zlato sve što saja! Ne znam, velim… A ljubav moju…rekoše… Jednom je zvali banovina, jednom kneževina, jednom republika, pa i sam sotona s tobom svoje planove ima, neki je čak i Turcima izdaju, prodaju, a u mom srcu ti uvijek ista… Ne promjenjiva! Nisi baš ni svima znana, al‘ samo meni od Boga dana, moja si, moj ponos i moja dika, pa i kada u muci svojoj, iz pepela se uvijek na novo rađaš i kada ti svi okrenu leđa, ja te i tada najviše volim! Ta ljubav moja si ti! Pa iako te đavolu na vagi prodaju, izdaju, ne boj se, moja si i ja te volim, na tebe mislim! Nitko ti ništa ne može! Moja si gara, nasmijana, lica rumena! Ljubav posavska! Moja Posavina! Što mogu, kad sam iskren, takav rođen? Ne mogu drugačije, ja, ponizna duša hrvatska, naša, posavska! Ja rekoh, što rekoh! Sada ste vi na redu…Pa pričajte što vam je volja! Živjeli! Petar Kajinić
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 1534 Komentari (7)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare Nostalgija i optimizam
Svaka vam čast gospodine Kajinić! Vaši su tekstovi puni ljubavi prema rodnoj grudi. Bude nostalgiju ali i optimizam...
,
Veljača 10, 2011
Kajinicu, eno na tvojoj slici i violine i sargije. Finooooo
De ti nama zapjevaj: " Tko god nije u tudjini bio, svoj zavicaj rodni ostavio, taj ne znade niti moze znati.....
Dobra ti je ova Kajinicu. Vise je nasih misli i zelja u dusama postenih Posavaca nego li "onih" njihovih veza i vezica. Od daidže do amidže. Sve hostijasi a medju njima ni pravog Hrvata ni duluma hrvatske zemlje. Ziv i zdrav bio i opet nesto napisao Pozzzzz
,
Veljača 12, 2011
Dobar članak
Očekujem od Marka da napravi bolji članak od ovog što ga je autor napisao!
Svaki marko radi naopako, da ne povjeruješ! Očekujemo marka da nam pokaže svoju veličinu! Hajde gospodine kritičaru da te vidimo, slobodno budi bolji od Petra, on će se samo radovati koliko ga ja poznajem!
,
Svibanj 07, 2011
Napišite komentar |
Prikaži ili sakrij formu za unos
