| Bog i Domovina |
|
Danas kao da golemi broj ljudi ne zna ni što bi i kud bi sa sobom. Puno je nesretnih ljudi posvuda! Zašto? Zašto je to tako i tko je sve nesretan? Što nas to tako pritišće i tišti da bismo mogli izreći ovako teške riječi? Zaista, ima nesretnih ljudi i među nama ili pak oni misle da su nesretni! No, da li je to tako?
Život je postao težak, možda i teži nego što li ga mi možemo i želimo živjeti. Nekako, kao da nam se otima i stalno skreće od onog našeg nauma i naših želja, pa se tako stalno suočavamo s nepredviđenim problemima, poteškoćama i novim zaprekama, a to naravno povlači i određene smetnje te troškove koji nas još više opterećuju, koji nas koče, kradu motivaciju za dalje i ne rijetko, stvara se slika nepremostivih problema, opasne mrzovolje i nezadovoljstva. Tako bivamo isfrustrirani, opterećeni neuspjesima, skupljamo negativna iskustva koja nam se kasnije javljaju kao prepreke, bar tako ponekad mislimo i doživljavamo.
Čega se bojimo Bojimo se za svoje radno mjesto, bojimo se otkaza, ispita, bojimo se bezobzirnih ljudi na važnim pozicijama, bojimo se ucjena i reketa, bojimo se za obitelj i svoje zdravlje. Najgore je to, što nas je strah da ne prestanemo živijeti kao do sada. Izgleda, kao da želimo zadržati postojeći konfort i navike i po mogućnosti, odreći ćemo se i nečega što je dobro da bismo prema vani postali i izgledali što moderniji i tako pružili sliku prividne sreće, zadovoljstva, odnosno , da bi smo mi sami, a i drugi o nama mogli misliti, da smo atraktivni, da smo u trendu, da smo netko i nešto. Zašto to činimo? Bojimo se svojega pada. Zašto nam je toliko važno što će drugi o nama misliti... U principu, bojimo se svoje nemoći i nesposobnosti pa koračamo po svojim rubovima, svojim granicama pa tako ignoriramo znake upozorenja na koje nas upozorava naša svijest, okoliš i dragi Bog. Zaboravili smo kako je lijepo kad smo ponizni i jednostavni, kada smo otvoreni za ljude i svijet oko sebe, počevši od svoje obitelji i susjeda. Zaboravili smo da je u ovoj igri ulog velik i nezamjenjiv, da je gubitak nenadoknadiv, stravičan, da gubimo čak i svoj život, a toga uopće nismo svjesni. Moramo li sve stići, sve napraviti? Ponekad smo spremni i žrtvovati. Ponekad plaćamo visoku , možda i pevisoku cijenu kako bi ublažili svoje strahove i osigurali nekakve sumnjive, labave čak i nejasne pozicije. Nažalost čak i u naturi ako zatreba. Nekad smo preračunati pa gledamo u sitniš i sitnice, a nekad idemo na blef, velikodušni smo pa kud pukne da pukne. Nemoramo sve stići, nemoramo sve napraviti, ono što vrijedi i ostaje zove se ljubav koju smo sijali i živjeli u svojim danima. Treba se žrtvovati, žrtva se isplati, ali na pravom mjestu. Zašto zaboravljamo svoje? Trčimo tamo amo, sređujemo dokumentaciju ovdje, ondje, možda i u nekoliko država, a svoje dvorište i očevinu zaboravljamo, ostavljamo sve na milost i nemilost? Zašto nam se čini ili pričinja da je ono tuđe bolje i sigurnije od onog našega? Ne, ne nećemo mi to nakada priznati ni reći da smo baš mi koji snose odgovornost za takvo stanje i da baš mi činimo sve da situacija na terenu bude teška i svakim danom možda još teža. Dapače, mi će mo se i iskrviti ako treba samo da dokažemo da to nije tako. Na taj način gubimo, a naše nam dragocjeno vrijeme kao zlato propada i nestaje. Često se predajemo U toj borbi, nedamo se, idemo u korak s vremenom, a svijet oko nas nemilosrdan je. Nitko nikoga ne sluša i ne razumije, nitko nikoga ne želi i ne može pričekati. Vrijeme je dragocjeno jer curi, prolazi i sve ga manje i manje biva... Zašto je to tako? Neki bi lovili koke, lovu, dobre poslove i sve to za jeftinu lovu i po mogućnosti uz vruću janjetinu i naravno, paze da ne naškode u prvom redu sebi , a drugima kako bude.! Sve manje je osjećaja za braću oko nas, pa tako više ne treba govoriti o zaradama nego često o otimačinama i grabeži koju na koncu svi mi nečujno prešućujemo, nevidimo i toleriramo. Odgovorne junačine Na našim feštama i poslije druge časice vina nekako se okuražimo pa postanemo junačine, veliki borci, strašni osvajači, a poslije toga bude nas stid pa se skrivamo od svojih ljudi, a i od sebe samih. Često objašnjavamo da nemamo vremena ni za što! Zaista stiska je velika i ne možemo stići na sve strane, a prioritete mnogi više i nisu u stanju odrediti. Trčimo za boljim životom, tražimo više sigurnosti i gledamo što je pofitabilno. Pa čujte, reći ćemo, ne može se napamet ulagati u nešto što je neizvjesno, da ne kažem čak i nesigurno. Tako većina pečati sudbinu mnogih pravednika. Ona istinska sreća i mir u duši više nemaju načina da nas zahvate, da nas ponesu, jer postali smo skučeni, skvrčeni i zatvoreni, bivamo sve slabiji i ranjiviji jer u sebi imamo sve manje ljubavi, sve manje osjećaja za prijatelje oko sebe, a svakim danom sve više i više mraka koji nam nude sa svih strana. Ekonomija naše pameti prožela nam je srce i dušu! Pustili smo da nam propada 1000 godina naše tradicije, nemilosrdne, krvave i surove borbe i neslomljive želje za opstanakom, za evo, za samo ovo malo profita i nekakve jalove sigurnosti. U prijevodu rečeno, to je još manje i od onih 30 judinih srebrenjaka. Pustili smo da zamijenimo vjeru u Boga za vjeru u nešto što i sami ne znamo do kraja objasniti što je to. Često imamo posla sa abstraktnim i nepoznatim pojmovima rasvjetljenja i extasa. Neki bi, da Bog radi za njih po njihovoj vlastitoj narudžbi, pa ga kao takvog samo povremeno trebaju ili ga ostavljaju jer nije učinkovit i često je nepouzdan. Neki odlaze vračarama, neki od hodža donose zapise, nose amulete, prakticiraju jogu i druge istočnjačeke načine pronalaženja sreće, a često, jako često koštaju te praktike veoma puno novaca, sreće, a i živaca. Neki su zalutali u sektama, neki opet vide svoj spas u erotici, pornografiji, alkoholu, nekima je blasfemija postala komunikacija i osnovni način izražavanja. Tako mnogi izguravaju i izbacuju Boga iz svog života. Jesmo uspjeli? Što se to snama dešava? Da, uspjeli smo se riješiti blagoslova i svoje veze perma čistoći, časti i poštenju onih koji su nam omogućili da se uopće rodimo i budemo živa stvorenja... Da, da i takvih nas ima , ne pretjerujem, to je nažalost bolna istina! Bog i Posavina (Domovina) Na svu sreću ima i onih ljudi koji su Boga i Domovinu savili na prvo mjesto. Oni nam služe kao svjetlo i svjetionici. S pravom bi se trebalo reći da su oni sol zemlji i i svjetlo svijetu, to onoj našoj posavskoj crnici, prauljici ili glinuši, nema veze kakva god već bila... Nije ni njima nimalo lako, ali oni pak šute i nose ožiljke u svojem sjećanju, u svojim grudima, na leđima i na grbači kako se to kod nas kaže, gutaju svoju bol i kažu da im je ipak dobro. Svi znamo da i danas pucaju mnogi bičevi baš preko njihovih leđa, a oni, podnose nepravdu, kažu kako su sretni . Treba im vjerovati, jer našli su recept sreće koji čuvaju u svome srcu, svojoj obitelji i među prijateljima. Oni imaju Boga, imaju vjeru, imaju Domovinu. Oni imaju sve što čovjeku u biti treba! Pitajte te iskrene i prave bogoljube i domoljube, pitajte ih, pa će te čuti što će vam reći? A ti i ja, što je kod tebe i mene na prvom mjestu? Petar Kajinić
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 674 Komentari (3)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare Blagodarim!!!
Napisano je dostojno oltara! Da naši svećenici znaju ovako propovijedati ne bi nam crkve bile prazne a kafići u nedeljno prijepodne puni onih koji izbjegavaju otići na misu.
Kapa dole za napisano!
,
Listopad 04, 2011
...
Svjedoci smo svakodnevnih napada na obitelj i dostojanstvo čovjeka. Razvrat i nemoral nam se nameću kao europske vrijednosti a naši običaji odjednom postaju primitivni i prosti. Zašto?
,
Listopad 04, 2011
kratko
Čini se da netko u pozadini određuje put i smjerokaze. Taj netko nije prijatelj obitelji, taj netko mrzi obitelj, ruši zajednicu i donosi zakone protiv nje! Taj netko je otrovna zmija koja se vješto skriva u pozadini. Čuvajte se otrova koji nemilosrdno širi na sve strane.
,
Listopad 04, 2011
Napišite komentar |
Prikaži ili sakrij formu za unos
