| Blagoslovi Bože moju Posavinu i grobove naših otaca |
|
Nabujala rijeka prosijecala je plodnu ravnicu, pred sobom sve je rušila, pa zbog neke vrste respekta i neodređene doze straha, uzmicalo se što dalje od korita ove nepredvidive, podivljale i nabujale rijeke. Izgledalo je, kao da će zaštitni bedem svakoga trenutka propasti i zaronuti u hladnim dubinama i mutnoj vodi.
Tako isto je bilo i onog dana u ranu zoru i pred samo svanuće, kada je umrla I. K. Jadnica, bila je svega svjesna, ali izgleda da se nije ničega bojala. Svoju mladost, u trideset i drugoj godini predade Stvoritelju, bez suza, bez straha, smireno i dostojanstveno. Pitali su je, da li je boli i dok su joj brsali smrtnički znoj s njenog čela i lica, ova mlada žena, iako u smrtnom grču, bila je još uvijek lijepa, nasmijšivši se, rekla je, da bi rado popila čašu hladne vode s naše vodice. Bio je to prekrasan izvor, onako kamenom ograđen u svojoj skromnosti i mirnoći, širo je neku vrstu osvježenja i rasterećenosti.
Znala je da će umrijeti, valda to na koncu osjeti svaki čovjek, pa je poslala po svećenika i poželila je, da joj se upali muket na prozoru i svijeća lojenica na zidu. Željela je, kad bude umrla, da joj se obuče našlingana roza, pripaše tkanica i kosa da joj se savije u dvije pletenice i bez marame, stavi na jastučić kraj njenog mladoga lica. Rekla je, da se ničega ne boji , samo, da joj je žao, da ovako mlada odlazi, a ostala je željna rodne grude i mirisa procvjetalog bagremova cvata , jer kad je morala poći u dalek svijet, bagrem je stari baš toga jutra procvao.
Držala je rukicu svoga sinčića i dok još umirući, isprekidano je izgovarala i spominjala ime blažene Djevice Marije i svetog Josipa. „Blažena Gospo, sveta Bogorodice... primi me“. Kada je umrla, izgledalo je kao da spava...Sve patnje, svaku bol, svaki strah, pa čak i samu smrt, I. K. prekrila je jednim zadnjim osmijehom, na svom, mirnoćom zaokruženom licu. Zbogom majko, prošapta dječak, čije lice obliše suze, a njgovo dječije srce u cijelosti se zgrči od boli i razarajuće tuge. Tog jutra, bio je i njegov rođendan, imao je punih devet godina, a majka mu je još davno prije smrti kupila kamiončić, dječiju igračku, koja i danas stoji u regalu njegove dnevne sobe... Pokopana je kao sveta duša kršćanska. Vratila se baš pred smrt da joj tijelo bi ulovila daleka tuđina, a grob ne bi slučajno ostao u hladnoj samoći i neizbježnom zaboravu. Zato jei htjela leći u grob svojih otaca. Neki dan, kad sam prolazio onim krajem, iako je bila kasna jesen, samo na njenom grobu, procvjetala jedna crvena ruža. Pomislih u svome srcu, Posavino, hrvatska grudo moja, ne može se bez tebe, pa kada i umirati zatreba, sigurno će biti lakše, jer ti si naša ljubav i mir duše, pa i samo umiranje biva nekako blaže i podnošljivije kada si ti tu, kad si nam blizu. Blagoslovi Bože moju Posavinu i grobove naših otaca. Petar Kajinić
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 1370 Komentari (5)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare E ova je dobra
"Pomislih u svome srcu, Posavino, hrvatska grudo moja, ne može se bez tebe, pa kada i umirati zatreba, sigurno će biti lakše, jer ti si naša ljubav i mir duše."
Svaka cast Kajinicu
,
Siječanj 12, 2011
"si en en progledó"
poslije pusicke,progledo je i si en en,radi se o cuvenom "derneku"na maksimiru izmedju zvizde i dinama...
svi smo vidili kako mujo od doboja u uniformi milicije,mlati Bobana i "zloceste decke" a prije toga u salu delija divlja na jugu... Dok purgeri,te "agramske pickice",uporno skandiraju cetnici i srpski cigani,kó i dalaj-amidze zavedeni i zas sljepljeni,ne pripoznaju povijesnog neprijatelja;osmanlije... evo sad nas ceka "bratski"okrsaj izmedju ´rvacke i srbije u rukometu,vaki ljuti poslje maksimira,mi ´rvati iz filip-morisa(pardon iz HB-a)uzinat cemo i´ ignorirat´,navijat cemo za nasu bratsku REPUBLIKU SRPSKU...
,
Siječanj 12, 2011
Napišite komentar |
Baš tih se dana snijeg počeo otapati i negdje u daljini tamo u našem zavičaju, točno tamo, gdje se ravnica i prvi bregovi počinju sastajati, skupljaše se novi oblaci i kao da pročišćavahu našu dolinu, pa nam darivaše osjećaj neopisive miline i zadovoljne duše. Dok su svježina i lagan vjetrić udarali u lice, a pluća, onako pazamaški zahvaćaše zrak iz okolice, tog čistog i nedotaknutog krajolika, moj pogled, lagano se pomicao čas kroz šumarak, čas kroz šikaru ili u blagom poluluku završavaše u zelenilu mlade pšenice u polju, koja oslobađajući se sniježnoga pokrivača onako, kao počešljana, prkosiše već prolazećoj zimi.
Prikaži ili sakrij formu za unos
