Ovih dana pročitao sam u jednim dnevnim novinama misao jednog filozofa koji izjavljuje u smislu: „ja ne živim, ja sam življen, riba nepliva ona je plivana…“ i doista moderno vrijeme nameće nam „putanje“ u kojima se vrtimo i u kojima nas vrte sa malo slobodnog prostora za kreativni manevar,vrijeme u kojem su nametnute poremećene vrijednosti.

Na ovakvo razmišljanje potakla me je jedna obična smiješna stvar i gore pomenuti članak.

Svakog 15-tog u mjesecu redovno uplaćujem ratu kredita koja nije mala, ali već dva puta mi od Unicredit banke dva tri dana iza toga dođe pismena opomena u stilu:“vaš dug ovaj mjesec iznosi….ukoliko ste uplatili dug ovu opomenu zanemarite“. Na izvodu mi uredno za tu obavijest „skinu“ 3 KM mada je rata uplaćena ranije a opomena uopće nije bila potrebna. Smatram da bi u nekoj bogatoj i državi prava ovakvo nešto bilo skandalozno s težim posljedicama i naplaćeno duševnim bolima.

U BiH pa i u RH na ovakve prijevare smo naviknuti. Nikada mi neće biti jasno, a niti logično zbog čega npr. u RH sa VISA karticom iz BiH (Unicredit Bank) na svakom bankomatu možete podići iznos od oko 300 KM dnevno, ali ako u blizini nema bankomata, a imate Unicredit (ili neku drugu banku) nema šanse da dobijete novac jer je vaša kartica iz druge države?! Znači bankomat prima vašu karticu u drugoj državi ali „živa“ banka to nedozvoljava.

Ovo je očit primjer da smo „plivani“,“življeni“ a ne da plivamo, da živimo u svijetu bezobrazno visokih kamata,bankarskih naknada i provizija.

Onda se prisjetim isto tako bivše države i događaja koji su se zbivali tamo negdje 80-tih i 90- tih god.,a mi generacija iz 70-tih u čudu smo promatrali kredite od kojih su pravljene „partijske“ kuće,“nova naselja“kuće raznih „podobnih“ članova društva bivše države čije su rate stalnim devalviranjem jugo-dinara bile u mjesečnoj vrijednosti od jedne kutije cigarete,kada su se državni stanovi dijelili šakom i kapom ali ih nije mogao dobiti svatko, baš i nešto slično kao i danas, i sad iz ove perspektive lakše razumijem tu tugu,nostalgiju zasnovanu na lažima,neradu i nepravdi.

Današnji krediti su podijeljeni, krediti laži, nepravde, neljudstva, nelogičnosti,krediti sa kojima 30-godišnjaci imaju kuće od 150.000 EUR koje su „stekli“ na nepoznat način, imamo „mlade faraone“ koji su potpisali ugovor sa isto tako nepoštenim vražjim sustavom do svoje mirovine u nadi i  s „velikim očima“ da u sve kraćem životu za prave i istinske vrijednosti priušte sebi i boljim polovicama luksuz koji nisu zaslužili niti svojim životnim iskustvom ,niti znanjem niti Božjom pravednošću.

Rezultat toga je nezasitnost tih gladnih očiju,pucanje brakova zbog velikih opterećenja plaća i učestalih svađa,zbog želje za luksuzom ali sa što manje rada ili zbog prevelikog rada po cijeli dan ali bez ljudskog razgovora, hobija,  rekreacije,topline i ostalog što čini život.

Mi iz 70-tih svjedoci smo praznih školskih igrališta,svjedoci kad niti jedan Commodore 64 ili Spectrum nije mogao zamijeniti loptu,sportski ring u kojem otkrivaš tajne stvarnog života gdje smo derali po nogometu,pa ušli u fazu zaluđenosti košarkom krajem 80-tih a poslije smo prešli i na gospodske stvari sa skupljim terenima kao npr. tenis i ostalo.

Današnja igrališta su prazna,današnji teinejdžeri koje odgajaju naše generacije sjede za savršenijim Commodorcima i Spectrumima ali tupo i prazno bulje u njih kao ribe koje su plivane, koje ne plivaju niti facebookom niti goooglaju, oni su oguglani i faceprebukirani glupostima i zbunjujućim-zatupljujućim slikicama koje gutaju ionako niske plaće njihovih roditelja koji su isto tako „življeni“ i koji im se nemaju snage suprotstaviti niti im objašnjavati nešto jer oni eto već tehnološki zaostaju.

I takve roditelje nerazumijem jer kao što reče moja baka „bolje sinko da ti plačeš nego da ti plače roditelj kada ti se glupost dogodi“.

Uz mene odrastaju tinejdžeri koji se ne stide ničega, koji ne znaju učtivo pozdraviti odrasloga kada ulazi u sobu, koji će roditelju odbrusiti da nemaju vremena otići u trgovinu kupiti im taj tren nešto,koji će nekulturno sjesti odmah za stol i pritom se još ponašati „neslatko“.

Još je bolnije gledati pojedinu razmaženu tzv.„ne slatku“ djecu koja još nije ni zagazila u pubertet, koja nezna pertle zavezati na patikama ali zna odbrusiti starijem ali i njihove roditelje koji im nisu pružili osnovni kućni odgoj jer su i za to bili lijeni ali nisu se bili lijeni isto tako zadužiti i voziti u skupim autima, ili nisu bili lijeni „peglati“ kartice dok negdje u kutu leži hrpa neopeglanog veša ili prljavo stubište,koji su isto tako lijeni okopati vrt oko kuće i zasaditi pojedini cvijet i koji ručak redovito nose od mame i tate ili obavezno „svraćaju“ na njega,bili su lijeni pojasniti neke stvari svom derištu koje ljutitim i plačljivim glasom nešto traži od njih i koji im se smiješno ispričavaju i obećavaju.

To su roditelji koji pred djecom kontriraju jedno drugome ispoljavajući osobne životne frustracije zanemarujući pronicljivost i pukotine manjeg otpora koje djeca kirurški iskorištavaju.

To su isto tako roditelji koji se od mobitela neodvajaju ni trena pa stalno nešto tipkaju,drže ga kao kvočka pile, tetoše ga, vrte po rukama,svako malo obavljaju razgovore od minutu-dvije,nebitne,isprazne u kojoj se ženske javljaju mamama i prijateljicama na dispoziciji,osobe od kojih nemožeš čuti niti za jednu pročitanu knjigu, novine, pogledan film,hobby, to su osobe koje obično i nemaju nikakav hobby niti od njih možeš čuti za ikakav doživljaj ili priču koja je obična ljudska,doživljena priču koja prekida neprirodnu ispraznu šutnju među ljudima.

To su obično „ljudi promatrači“ koji vole promatrati druge ali ne zato što su pametni ili zato što je šutnja zlato nego zato što su isprazni i bez osjećaja uviđavnosti.

Te ljude ćete prepoznati sa svim svojim pravima ali bez odgovornosti i obveza.

Na kraju ovog razmišljanja,ne frustriranosti jer i sam griješim, svjedoci smo sve većih modernih bolesti izgubljenosti i beznađa koje se zovu depresije,duševne bolesti nastale na ovaj ili onaj način,traume podgrijane i posijane na jalovu tlu i bez njegovanja istinskih ljudskih vrijednosti.

Svjedoci smo gutanja raznih tableta u nadi da će one zacijeliti duše koje od malih nogu nisu učene na strpljivost, znanje, poštenje, rad, susosjećajnost, razumijevanje. Svjedoci smo iznimne pojave čudnovatih karizmatika,svećenika sa „Božjim darovima“, osoba koje ih masovno hodočaste umjesto da se okrenu sebi i bližnjima,da nauče voljeti i sebe i drugoga jer ako nevoliš sebe nećeš znati voljeti niti drugoga (čovjek po prirodi sebi uvijek želi dobro), osobama koje neznaju stati u ludosti kada si „plivan“ ili „življen“ nego troše energiju tijela i duše do krajnjih granica bez ljudske topline i oprosta.

Svjedoci smo modernih pilatskih egoista koji će presuditi u trenu,koji neznaju što govore,koji uopće nepozaju snagu riječi koji samo povremeno čačkaju po ljudskoj  podsvijesti i počesto je utope u neumjerenim bujicama dima ili alkohola tumačeći to zdravim ispušnim ventilom.

Još su gori oni bez naizgled  ikakvih poroka,koji svoje komplekse liječe u beskonačnom istjerivanju pravde i cjepidlačenju, koji premarljivo rade i na kraju od toga obole.

Svi sebi postavljamo pitanje a gdje je granica,kako živjeti kako plivati a nebiti plivan i življen. Možda se odgovor krije u umjerenosti, u istinskim ljudskim vrijednostima, u istini, pravdi,svjetlu i čovjekoljublju, u čovjekovoj urođenoj ljudskosti (Božjoj sliki) i kućnom (ne)odgoju.

Juraj Marić

Postavi kao omiljeni

Poveznica

Preporuči članak prijatelju

Pregledano: 1030

Komentari (1)

RSS sadržaj komentara

Prikaži ili sakrij komentare

...

Prije ili poslije, svatko od nas dođe do zida smisla/besmisla. Dođe vrijeme kad nam zaboravljena i potisnuta pitanja (što je bio naš ustupak bez kojeg nismo mogli prihvatiti nakaradnost ovakvih država)opale šamar u lice.
Onda slijedi i titraj straha - imamo li dovoljno vremena naučiti, dovoljno vremena za shvaćanje svih tih bezočnih prevara i laži kojima su nas kljukali,a mi nastavili kljukati svoju djecu, omogućavali trajanje laži; ima li dovoljno ljudi koji se nalaze u istom odsječku života; ima li koga da upali svjetlo.
Ne znam. I ja tražim prekidač.

Venlo , Svibanj 14, 2010

• 
• +4
• 
• 

Napišite komentar

Prikaži ili sakrij formu za unos

Ime

Naslov

Komentar

manje | veće

Izviješće na e-mail (Samo za registrirane korisnike)

Pročitao sam i Prihvaćam uvjete OPĆI UVJETI KOMENTIRANJA.

Upišite prikazane znakove

Dodaj komentar