|
Jugoslavenske tajne službe: Dominantni narativ i drugačija mišljenja kao ukras
‘Ne želim sudjelovati u projektu – ako će biti kao Vrdoljakov ‘Tito”, rekao sam u ljeto 2011. ulazeći u Amruševu 15, kamo me je na razgovor pozvao novinar Ivica Radoš čiju sam, inače odličnu, knjigu o Tuđmanu uredio prije dosta godina. Njemu sam pristao dati intervju, ali me je u stanu u središtu Zagreba, dočekao i šef cijelog projekta. Nikada Miljenka Manjkasa do tada nisam vidio, a prva rečenica koju je rekao bila je da oni i ne žele stvoriti nešto kao Vrdoljak
______piše: Tvrtko Jakovina l tportal.hr
Potom sam početkom siječnja 2012. od novinara s kojim sam razgovarao dobio pismo, slično kao i niz drugih sudionika serijala. Upozoreni smo da je njemu i suradnicima onemogućen uvid u završnu montažu, pa da tako ne može ni jamčiti za kontekst u kojem će i moja izjava biti emitirana.
Kako Hrvatska televizija već ima iskustva sa serijalima u kojima svjedoci i oni s kojima se govorilo povlače i zabranjuju da se koriste njihovi iskazi, a da se sve ignorira, nisam ni sam učinio ništa. Potom su me zvali iz Intermedia grupe, pa sam dobio nove poruke s obavijesti kako je sve, na opće zadovoljstvo, riješeno. Serija je krenula, ali novinara koji je za mene bio veza s projektom, nigdje. Ispali su i neki recenzenti. Hrvatska televizija, porezni obveznici, za sve su dali novih šest milijuna kuna. Konačno, vjerojatno u skladu s općim vjerovanjem redakcije koja je projekt naručila, moralo se izbalansirati ono što su svjedoci rekli u tek emitiranom Zafranovićevom ‘Titu’.
Po ovakvim serijalima ionako se neće učiti povijest, već procjenjivati što je bila Hrvatska 2012, televizijsko novinarstvo toga vremena, ali i hrvatske tajne službe danas. Da postoji veza između ‘Jugoslavenskih tajnih službi’ i onih hrvatskih, dalo bi se zaključiti po već u medijima (npr. Novi list od subote, 21. travnja) objavljenim informacijama, ali i pričama o nezadovoljstvu na HTV-u kako je smiješno da ljudi ‘iznutra’ rade dokumentarnu seriju o tajnim službama. Volio bih da su to glasine, jer kakva li bi nam nacionalna sigurnost onda bila, ako nam tajne službe posao rade kao, primjerice, glumci u igranim sekvencama ovog serijala. Ti su dijelovi toliko neuvjerljivi, umjetni da, čini mi se, taj dio treba odmah zaboraviti.
Ako je cilj problematiziranja prošlog ‘prvenstveno zato da bismo analizom prošlosti objasnili sadašnjost i pokazali mladim ljudima kako im prošlost otvara putove budućnosti, odnosno da bismo im pokazali da su dužni da historijski misle i djeluju u ostvarivanju kontinuiteta Revolucije i svega onoga velikog i naprednoga iz naše prošlosti’, onda je serijal na puno mjesta podbacio – osim ako ovu rečenicu ne shvatimo preneseno. Misao je još 1983. napisao u predgovoru knjizi Jakova Blaževića ‘Povijest i falsifikati’ baš jedan od važnih sugovornik u serijalu, dr. Zdravko Tomac. Tridesetak godina kasnije kod Tomca je sve ostalo isto, samo zaokrenuto za 180 stupnjeva.
‘Samo bivši komunisti mogu razotkriti zlo komunizma’, kaže u drugoj epizodi ‘Tajnih službi’ nekadašnji Tuđmanov protukandidat, a kandidat SDP-a na predsjedničkim izborima, znanstvenik koji se bavio samoupravnim socijalizmom cijeli radni vijek. Znači li to da nekomunisti, a ja primjerice nisam bio član Partije, manje vjerodostojno o tome vremenu mogu govoriti, trebalo bi pojasniti. Je li to razlog zašto je sa slovenske strane sugovornik jedan Tomčev pandan, dr. Dežman, a ne neki od vodećih povjesničara u susjednoj državi?
U tome su smislu daleko objektivniji general Jovo Kapičić, Josip Manolić, koji su pokušali reći da niti je svijet u kojem su živjeli bio lijep niti su se oni ponašali kao djevice. Konačno, u devedesetim godinama, malo ih toga može uzrujati i oni očito ne pate od ‘partizanske bolesti’, onovremenog PTSP-a. I to se moglo problematizirati, pitati nekog od liječnika je li baš ta bolest objašnjenje zašto su u teškim okolnostima umrle i Pepca Kardelj i Zdenka Kidrič. Napose u svjetlu činjenice da je Pepca u 76. godini počinila samoubojstvo, a Zdenka umrla u 99. godini života (sic!). Šteta je i što barem jednog sugovornika iz Beograda u serijalu nitko nije zapitao o njegovim pogledima na Dražu Mihailovića, onim koje inače objavljuje u brojnim tekstovima.
Stručno je opasno i loše kada se u jedan dominantni narativ samo kao ukras uključuju suprotstavljena mišljenja. Tako se namjerno izbjegava učiniti ono što bi dobra historiografija, baš kao i dokumentaristika, trebala biti. U ovoj se seriji uopće ne govori o Drugom svjetskom ratu. U ovoj seriji ne kaže se što je bio fašizam, tko se borio protiv nacizma. Govori se o ‘nadirućoj petokraci’, a da se pritom ne kaže koliko je Hrvata u tim postrojbama.
|
