| Good old Germany |
|
Iako je jedna od najjačih industrijskih zemalja i druga po izvozu (816 mlrd. eura 2009. g.) u svijetu, Njemačka se prema rang listi Ujedinjenih naroda po kvaliteti životnog standarda nalazi tek na 22. mjestu (2007. g.). Vodeće tri zemlje su: Norveška, Australija i Island.
Nakon ujedinjenja s gospodarski propalom Istočnom Njemačkom, usljedilo je mnoštvo raznih poreznih i kvaziporeznih davanja za obnovu (iako je bivši kancelar Helmut Kohl u Bundestagu naivne pokušao ubjediti da do toga neće doći), velikih pogodnosti za investitore, povećanje socijalnih izdataka, prinudno odricanje od povišnica i kresanje dotad već odavno ostvarenih radničkih i socijalnih prava, ugrožavajući time socijalni mir. Taj proces naravno nije prošao bez brojnih afera, jer je trebalo zatvoriti 3.600 poduzeća, privatizirati 90.000 objekata i 15.000 poduzeća. Tko je u tome najviše osladio prste, ostati će izgleda zauvijek tajna.
Država koja je tu pretrpjela najviše gubitaka nesposobnošću političara svih stranaka koje su parirale na vlasti i utjecajem lobističkih skupina, teret je u najvećoj mjeri prebacila na porezne obaveznike, koje ionako skoro nitko značajnije ne zastupa. Osobama s iznimno velikim primanjima 1997. godine ukinut je porez na imovinu, tj. državni je budžet ostao bez 25 mlrd. eura godišnje, a potom se i najviša porezna stopa na dohodak postupno smanjivala s 53% na sadašnjih 42%. Bogatima su ostavljene rupe u poreznom sustavu, a špekulatnima su na burzi otvorena sva vrata. Takvi i mnogi drugi potezi doveli su do toga da danas 1% stanovništva raspolaže s 25% bogatstva, a 10% s skoro 2/3. Koga još čudi brojka od 6,87 milijuna (2009. g.) prezaduženih osoba ili 11,5 milijuna (2008. g.) koji su na granici siromaštva, što je skoro trećina više nego prije deset godina? I ne samo to. 75 - 150 milijarda eura/g. (točna brojka se nezna) izdvaja se za kojekakve subvencije, od kojih većina završi, posebice u poljoprivredi, kod onih kojima uopće nisu potrebne. 30 milijarda eura godišnje "izgubi" se u birokratskom kaosu i pogrešnim investicijama djelatnika izvršne vlasti, izdavanja za zdravstvo usljed velikog utjecaja farmaceutske industrije rastu u nedogled (u Njemačkoj je u ponudi gigantskih 50.000 liječničkih preparata, u Švedskoj 3.500, a Francuskoj samo 700), a mirovinsko osiguranje je održivo samo za fantaziste. Čak i Transparency International proziva Njemačku zbog korupcije i svrstava ovu zemlju tek na 14 mjesto na svojoj rang listi. Samo u zdravstvu kroz korupciju nastane šteta u visini od 13,5 mlrd. eura godišnje, a ukupna šteta koju će ova zemlja imati 2010. g., procjenjuje se na rekordnih 270 mlrd. eura (2004.: 220 mlrd. eura). Koliko je Njemačka pod stegom raznih utjecajnih skupina najbolje se moglo vidjeti zadnje dvije godine, gdje su izdvojene stotine milijarda eura za saniranje propalih banaka, spašavanje njihovog bogatstva i tečajeva na burzi. Sve je to prošlo sasvim glatko, takoreći bez ikakvog otpora naroda, a najupečatljivije je sažeto od jednog autora koji kaže: "Nezna se dali je veći skandal, to što su banke dobile toliki novac ili što porezni davatelji na sve to šute". Takva nacionalizacija imovine poreznih davatelja podsjeća na vremena propalog komunističkog sustava. I što je još najgore, nakon svega za većinu uzročnika nastale situacije opet glasi ista deviza "nakon krize je kao prije krize". Od skora znamo da i bajke, koje se obično pripovjedaju svake četvrte godine, to zaista i jesu, odnosno kako je jedan vodeći socijaldemokrat prošle godine izjavio: "... da nije fair političare i stranke mjeriti na osnovu njihovih izbornih obećanja." A zapravo ni to nije fair prema bajkama, jer većina njih ima happy end. Poslje orgije bacanja novca za propalim špekulantima, taktički malo pomalo usljeđuje nova orgija smanjivanja socijalnih izdavanja, sužavanja prava na njih, povećanje raznih naknada, poreza i prireza čija imena je bolje neznati. U svim sferama najveći pritisak vrši se na najslabiji sloj društva, prijesvega na nezaposlene osobe kojih se ovdje 7,755 milijuna (svi dobivaju potporu), a ne 3,153 milijuna (lipanj 2010. g.), kako to službena statistika vješto umanjuje, jer ne broji one koji su na tečajevima za usavršavanje, izobrazbi, primaju socijalnu pomoć i sl. Socijalna prava su samo sjena nekadašnjih. U prilog valstodržcima ide i to da Nijemci nerado izlaze na ulicu protestirati, za razliku od recimo Francuza, Grka i drugih. Ili bolje rečeno sad-zasad. Lavina novih mjera je jednostavno nezaustavljiva jer dugovi države, zemalja i općina su dosegli preko 1,697 bilijuna eura (srpanj 2010. g.). Svake sekunde nastane novih 3.527 eura, a na svakog stanovnika otpada 20.768 eura. Od 2011. - 2014. g. planirano je novo zaduživanje u visini od 153,3 mlrd. eura. Da bar ostane pri planiranom. Samo naivci mogu vjerovati da će sav novac biti ikad vraćen. Mnogi financijski analitičari "rješenje" vide u hiperinflaciji, kao onoj od 1922.-1923. g. u Njemačkoj, a kojoj se, prema njima, polako približava vrijeme. Ne samo ovdje. Bilo kako bilo, gospodarski jaka i razvijena zemlja Njemačka će to sigurno i dalje ostati, samo što mnogi njezini stanovnici to blagostanje neće osjetiti u mjeri kao dosadašnjoj. Ali će vjerojatno i pored toga u mnogočemu bolje proći, nego stanovnici (također) bankrotnih balkanskih zemlja koje žele ući u EU, ili kako to otac, koji je skoro pola svog životnog vijeka proveo kao gastarbajter, ironično zna reći: "Kad Nijemci ogladne, mi smo već davno pokrepali!". Njemačka u kratkim crtama
Postavi kao omiljeni
Poveznica
Preporuči članak prijatelju
Pregledano: 1287 Komentari (3)RSS sadržaj komentaraPrikaži ili sakrij komentare ...
Dobra stara Njemacka je sve samo ne dobra. Mi Hrvati smo do bola naivan narod. Stoljecima ratujemo za druge, sluzimo im, cistimo, peremo, pusimo, i na kraju im jos otpjevamo "Danke Deutschland"!
Za nagradu od stare gospodje dobijemo koricu kruha i pun ceger prezira!
,
Kolovoz 02, 2010
Napišite komentar |
Njemačka, kakvu je posebice poznaju brojni gastarbajteri prve generacije, zadnjih 20tak godina u mnogo čemu je promjenila svoje lice. Zemlja blagostanja, rada, napredka, dobrih zarada i socijalne zaštite, nažalost se pretvara u zemlju u kojoj prosječan radnik ili namještenik sve teže izlazi na kraj i strahuje za budućnost, gdje skoro svaki nezaposleni nosi krimu neradnika, a bogatim slojevima društva ruže cvjetaju kao nikad do sada.
Prikaži ili sakrij formu za unos
