Tito

Sjetim se “Jame” kojom je Ivan Goran Kovačić za sva vremena plastično ovjekovječio i žrtvu, i bol, i strah, i mržnju, i krvnika i smrt:

Poznati "povjesničar" Stipe, po zanimanju bivši Predsjednik, uči nas da nije bilo partizanskog zločina na Bleiburgu. Sadašnji Predsjednik uči nas da ne smijemo unaprijed optuživati, pogotovo ne Manolića i Boljkovca, čije ruke sve jesu samo nevine nisu. Naše pravosuđe uči nas da udbaši Perković i ekipa (još) ne moraju odgovarati za optužbe suda u Njemačkoj.

Datum “25 maj”, nelagodno je sjećanje na dan koji je u vremenima tiranije omladini bio Dan mladosti, a danas u slobodi, nakon svih strahota i ratova u kojima je ubijena brojna mladost, taj dan je preživjelima Dan žalosti. Slaveći ovaj datum, omladina nije ni slutila kako slavi svoju buduću pogibelj i smrt. Njima u naslijeđe, Tito je iza sebe ostavio istu onu sudbinu koju je u ljubljanskoj bolnici doživjela njegova amputirana noga. Preselivši se na onaj svijet na krilima đavola, iza sebe je ostavio zločestog duha u boci čija djela najbolje opisuje pjesma mađarskog pisca Zilahia:

Ovih dana na HTV se prikazuje serijal-dokumentarac o Josipu Brozu zvanom Tito poznatog redatelja Antuna Vrdoljaka. Ako se zna da je Vrdoljak bio u mladosti jedan od omiljenijih Titinih redatelja onda uopće nije upitno ima li ovaj prava i kredibiliteta da ga prikaže onako kako bi trebalo kao i to dali se pri tome oslonio na pouzdane informatore tj. žive svjedoke iz vremena jednog od najvećih svjetskih diktatora.

Kada žrtva zavoli krvnika, onda govorimo o labilnoj osobi i psihičko emotivnom poremećaju za koji je daidža Jelač očit i njabolji primjer, bez potrebe dokazivanja jer on je svojim izjavama već to učinio. U intervjuu za DEPO spominjao je hrvatske ustaše, Crkvu, krivicu Hrvata u prošlom ratu, ali nigdje ni riječi o “slavnoj” muslimansko-bošnjačkoj prošlosti od Otomana preko ustaša,  zadnjeg rata i sadašnje majorizirajuće politike.