Fratri

Dr. fra Šimun Šito Ćorić rođen je 01. 01. 1949. god. na Paoči blizu Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskog na The Catholic University of America, Washington, D.C, dva magisterija iz psihologije u New Yorku na Columbia University, studijska godina na Detroit University u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju).

Ulizice, poturice, komunjare, dobri čobani, crveni fratri, fratri u zelenom habitu, prodane duše, izdajnici… Ovim, ili još gorim, pogrdnijim imenima hrvatski katolički puk Bosne ponosne naziva pojedine bosanske franjevce, u narodu poznate kao daidže. Oštroj kritici su izložena i nihova svakodnevna piskaranja. Ipak, daidže i dalje neumorno pišu, a muslimanski i promuslimanski mediji (u koje, nažalost, spadaju i pojedini posavski portali) se utrkuju tko će prvi objaviti njihova najnovija Evanđelja. Dok ova mala skupina daidža svojim pisanjem terorizira hrvatske katoličke vjernike, pravi bosanski ujaci, sinovi napaćenog hrvatskog naroda šute. Ni traga, ni glasa. Kao da su u zemlju propali. Ili je, možda, šutnja odobravanje?

Naslov je u jednoj od kolumni iz srpnja ove godine od autora Ivana Šarčevića u Svjetlu riječi. Svjetlo riječi je jedno od mojih omiljenijih štiva.

Kada bi se sve i svakomu nešto samo sviđalo ili nesviđalo ili kada bi netko smatrao da u jednom časopisu ili na jednom portalu svaki kolumnist pretstavlja stav uredništva onda bi to bio jasan znak da tu nema medijske slobode ili da je posrijedi instrumentalizam poradi nekoga cilja.

Pripremajući drugi dio kolumne o antihrvatskom djelovanju jedne manje skupine bosanskih franjevaca odlučio sam pregledati dosadašnje komentare na ovu temu. Pregledavajući natpise čitatelja po različitim portalima, koji su ovu kolumnu prenijeli, odmah zamijetih kako je kolumna izazvala dvije vrste reakcija. S jedne strane javljaju se čitatelji koji ovaj problem razumiju i konstruktivno se odnose prema njemu, kao i prema samoj kolumni.

Prenosimo isječke iz intervjua sa fra Petrom Jelečem i nemožemo između redova a da se ne zapitamo tko je on da „sudi“ na ovakav način.Crkva bi svakako trebala javno da se distancira od ovakvih „glasnogovornika“.

Evo što bi se „mali“ Hrvati trebali zapitati između ovih njegovih redaka.

Življenjem u BiH, zemlji koja je protektorat međunarodne zajednice, nijedan događaj, nijedan čin, nijedan svakodnevni pozdrav nije lišen političkih konotacija. Najmanje se to moglo očekivati od otvaranja Galerije u Dubravama. Ta Galerija nije bila projekt pretendenata na novi mandat, nego projekt Katoličke crkve i vijernika. Ništa nije bilo prirodnije od očekivanja hrvatskog naroda Brčko distrikta da se to pretvori u svekatoličku i svehrvatsku feštu. Međutim, kao što ćete vidjeti iz priloženog videa, prvi put u povijesti dešava se neočekivano iznenađenje - Katolička crkva odriče se hrvatskog naroda!

U bližoj i daljoj povijesti su Hrvati Posavine, da bi uopće opstali na svojim ognjištima, morali trpjeti napravdu i udarce raznoraznih neprijatelja i osvajača. Slomom komunizma i početkom demokratizacije društva pomislili smo da su vremena udaraca i poniženja daleko iza nas. Ipak, prevarili smo se. Još uvjiek nas dušmani ponižavaju. Ponekad propustom, ponekad rječju, ponekad djelom. Navikli smo na udarce neprijatelja. Naša su leđa otvrdnula od udarca štapa, tako da te udarce ponekad i ne osjetimo. Lažemo jedni drugima da nas ne boli. Bole nas, bole.

Kada žrtva zavoli krvnika, onda govorimo o labilnoj osobi i psihičko emotivnom poremećaju za koji je daidža Jelač očit i njabolji primjer, bez potrebe dokazivanja jer on je svojim izjavama već to učinio. U intervjuu za DEPO spominjao je hrvatske ustaše, Crkvu, krivicu Hrvata u prošlom ratu, ali nigdje ni riječi o “slavnoj” muslimansko-bošnjačkoj prošlosti od Otomana preko ustaša,  zadnjeg rata i sadašnje majorizirajuće politike.

Nevjerojatne nam se stvari događaju. Nevjerojatno. Neznam kako osloviti čovjeka  koji grubo gazi po žrtvama  u domovinskim ratovima. Čovjeka kojeg zvanje poziva da bude pastir. Koristiti tursku varijanatu riječi „ujak“  bio bi kompliment za njega.

Fra Luka Markešić, profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i predsjednik HNV-a BiH (“Hrvatsko” narodno vijeće), dao je intervju portalu republikabih.net u kojem je kao i nebrojeno puta ranije, stavljao Hrvatima sol na otvorenu ranu protiveći se uspostavljanju trećeg entiteta: