Franjevci

Ulizice, poturice, komunjare, dobri čobani, crveni fratri, fratri u zelenom habitu, prodane duše, izdajnici… Ovim, ili još gorim, pogrdnijim imenima hrvatski katolički puk Bosne ponosne naziva pojedine bosanske franjevce, u narodu poznate kao daidže. Oštroj kritici su izložena i nihova svakodnevna piskaranja. Ipak, daidže i dalje neumorno pišu, a muslimanski i promuslimanski mediji (u koje, nažalost, spadaju i pojedini posavski portali) se utrkuju tko će prvi objaviti njihova najnovija Evanđelja. Dok ova mala skupina daidža svojim pisanjem terorizira hrvatske katoličke vjernike, pravi bosanski ujaci, sinovi napaćenog hrvatskog naroda šute. Ni traga, ni glasa. Kao da su u zemlju propali. Ili je, možda, šutnja odobravanje?

Naslov je u jednoj od kolumni iz srpnja ove godine od autora Ivana Šarčevića u Svjetlu riječi. Svjetlo riječi je jedno od mojih omiljenijih štiva.

Kada bi se sve i svakomu nešto samo sviđalo ili nesviđalo ili kada bi netko smatrao da u jednom časopisu ili na jednom portalu svaki kolumnist pretstavlja stav uredništva onda bi to bio jasan znak da tu nema medijske slobode ili da je posrijedi instrumentalizam poradi nekoga cilja.

Na jednom pučkom veselju, u jednoj zemlji Europske Unije, jedan naš ugledni župnik i bosanski franjevac, i naravno ujak (što bi drugo mogao biti ako ne ujak???) okupljenim Hrvatima-gastarbajterima je rekao da Hrvatima u Bosni i Hercegovini i nije potrebna televizija na hrvatskom jeziku!!!??? Jer, reče ujak, Hrvati-gastarbajteri nemaju televiziju na hrvatskom jeziku ni u tuđoj zemlji u kojoj privremeno borave pa im ne treba ni u domovini Bosni i Hercegovini!!!???

Pripremajući drugi dio kolumne o antihrvatskom djelovanju jedne manje skupine bosanskih franjevaca odlučio sam pregledati dosadašnje komentare na ovu temu. Pregledavajući natpise čitatelja po različitim portalima, koji su ovu kolumnu prenijeli, odmah zamijetih kako je kolumna izazvala dvije vrste reakcija. S jedne strane javljaju se čitatelji koji ovaj problem razumiju i konstruktivno se odnose prema njemu, kao i prema samoj kolumni.

Prenosimo isječke iz intervjua sa fra Petrom Jelečem i nemožemo između redova a da se ne zapitamo tko je on da „sudi“ na ovakav način.Crkva bi svakako trebala javno da se distancira od ovakvih „glasnogovornika“.

Evo što bi se „mali“ Hrvati trebali zapitati između ovih njegovih redaka.

Neka oproste gospoda Srbi i Muslimani s brčanskog područja, ali oni nemaju spomenike kulture. Neka oproste gospoda Srbi i Muslimani, ali samo Hrvati imaju spomenike kulture. Koje spomenike kulture imaju Hrvati? Stećke i Zidine.

U bližoj i daljoj povijesti su Hrvati Posavine, da bi uopće opstali na svojim ognjištima, morali trpjeti napravdu i udarce raznoraznih neprijatelja i osvajača. Slomom komunizma i početkom demokratizacije društva pomislili smo da su vremena udaraca i poniženja daleko iza nas. Ipak, prevarili smo se. Još uvjiek nas dušmani ponižavaju. Ponekad propustom, ponekad rječju, ponekad djelom. Navikli smo na udarce neprijatelja. Naša su leđa otvrdnula od udarca štapa, tako da te udarce ponekad i ne osjetimo. Lažemo jedni drugima da nas ne boli. Bole nas, bole.

Kada žrtva zavoli krvnika, onda govorimo o labilnoj osobi i psihičko emotivnom poremećaju za koji je daidža Jelač očit i njabolji primjer, bez potrebe dokazivanja jer on je svojim izjavama već to učinio. U intervjuu za DEPO spominjao je hrvatske ustaše, Crkvu, krivicu Hrvata u prošlom ratu, ali nigdje ni riječi o “slavnoj” muslimansko-bošnjačkoj prošlosti od Otomana preko ustaša,  zadnjeg rata i sadašnje majorizirajuće politike.

Nevjerojatne nam se stvari događaju. Nevjerojatno. Neznam kako osloviti čovjeka  koji grubo gazi po žrtvama  u domovinskim ratovima. Čovjeka kojeg zvanje poziva da bude pastir. Koristiti tursku varijanatu riječi „ujak“  bio bi kompliment za njega.

Ulice, mjesto u pitomom kraju Posavine smješteno zapadno od Brčkog, središte je franjevačke župe za još pet sela: Laništa, Marković Polje, Ulović, Vitanovići i Vukšić. Ulička župa Rođenja Blažene Djevice Marije, brojila je 1991. godine oko pet tisuća vjernika.