Crkva

U nedavnoj emisiji Hrvatske televizije "Lica nacije" na temu "Budućnost hrvatskog naroda u BiH?", mons. Ivo Tomašević, generalni tajnik BK BiH, iznio je aktualne podatke o stradanju crkvenih objekata u ratnom vremenu od 1992.-1995. u BiH i današnjem stanju svećeništva u njoj.

Ovi sramotni ispadi pravne države Bosne ne smiju dozvoliti ni jednom poštenom čovjeku da zažmuri i šuti, da sve ovo proguta i prećuti...

Dok Europa, u 15. i 16. stoljeću, prožeta Renesansom, traži i otkriva, i sebe i druge - Hrvati, naši djedovi, naši preci biju ljute bojeve protiv osmanske nemani. Papa Lav X, zadivljen hrabrosti i spremnosti na žrtvu hrvatskog čovjeka, dodjeljuje hrvatskom narodu časni naslov "Antemurale Christianitatis" (predziđe kršćanstva). To zlo vrijeme, vrijeme bojeva s Turcima, vrijeme zločina i nasilja nazvano je i „plačuća stoljeća Hrvatske“.

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) i Dušni dan (Spomen svih vjernih mrtvih).

Danas 11.09.2010.god. u Udbini održana je misa kod novoizgrađene crkve koju je predvodio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Crkva je izgrađena u sjećanje na 09.rujna 1493. godine na bitku na Krbavskom polju kada je u borbi sa Turcima poginulo oko 10.000 hrvatskih vojnika.

Tada je turska pljačkaška horda, u povratku sa pljačkaških pohoda iz Koruške i gornje Hrvatske, potukla preko 10.000 slabo vojnički opremljenih Hrvata.

Dr. fra Šimun Šito Ćorić rođen je 01. 01. 1949. god. na Paoči blizu Međugorja. Školovao se u Gradnićima, Čitluku, Splitu, Dubrovniku (klasična gimnazija), u Sarajevu (početak filozofsko-teološkog studija), u Švicarskoj (diplomirao teologiju u Luzernu), u SAD-u (studij engleskog na The Catholic University of America, Washington, D.C, dva magisterija iz psihologije u New Yorku na Columbia University, studijska godina na Detroit University u Detroitu) i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (doktorirao kliničku psihologiju).

Pripremajući drugi dio kolumne o antihrvatskom djelovanju jedne manje skupine bosanskih franjevaca odlučio sam pregledati dosadašnje komentare na ovu temu. Pregledavajući natpise čitatelja po različitim portalima, koji su ovu kolumnu prenijeli, odmah zamijetih kako je kolumna izazvala dvije vrste reakcija. S jedne strane javljaju se čitatelji koji ovaj problem razumiju i konstruktivno se odnose prema njemu, kao i prema samoj kolumni.

Slušajući dramatične apele za predstojeće izbore od strane političara i crkve u Hrvata, gledajući, čitajući i analizirajući ono što se Hrvatima događa nemogu a da nepovežem sa činjenicama koje su poznate iz Hrvatske povijesti.

Nelogično je i neljudski ispravljanje "krivih Drina" ovim vapujućim apelima. Treba li glasovanje da opere nečiju savjest ili doprinos političkoj katastrofi u Hrvata BiH?

Kažu stari da je u ono vrijeme u Vitanovićima, uz uski makadamski put i na križanju cesta bilo više kapelica. Vjernici su se zbog velike udaljenosti župne crkve često okupljali oko njih i molili. S vremenom, što zbog izgradnje filijalne crkve u selu, što zbog zuba vremena, nemara stanovnika i samovolje pojedinaca, kapelice su nestale iz slike krajolika. Nisu ostali ni temelji, ni tragovi.

Samo spomen u sjećanjima starijih. Sjećanja na molitvu, pjesmu. Na pjesmu o jednoj dugoj, uskoj cesti, o križanju puteva.

U bližoj i daljoj povijesti su Hrvati Posavine, da bi uopće opstali na svojim ognjištima, morali trpjeti napravdu i udarce raznoraznih neprijatelja i osvajača. Slomom komunizma i početkom demokratizacije društva pomislili smo da su vremena udaraca i poniženja daleko iza nas. Ipak, prevarili smo se. Još uvjiek nas dušmani ponižavaju. Ponekad propustom, ponekad rječju, ponekad djelom. Navikli smo na udarce neprijatelja. Naša su leđa otvrdnula od udarca štapa, tako da te udarce ponekad i ne osjetimo. Lažemo jedni drugima da nas ne boli. Bole nas, bole.

Promatrajući političare i ostale javne djelatnike iz reda hrvatskog naroda u BiH običan puk izgubi i ono malo nade u bolje sutra.  Nevjerovatna je snaga tih čimbenika u opstrukciji općih hrvatskih interesa.  Umjesto napretka, godine nakon Daytona su iskorištene za vlastiti probitak političara i gospodarstvenika, a sve preko leđa hrvatskog naroda.

Prvi su zahvaljujući predizbornim lažima i postizbornim prevarama na tanak led navukli svoje birače, a kada su pojedinci osjetili pad popularnosti, počeli su mijenjati političke stranke i promišljanje na dnevnoj razini.

Ovih dana na HTV se prikazuje serijal-dokumentarac o Josipu Brozu zvanom Tito poznatog redatelja Antuna Vrdoljaka. Ako se zna da je Vrdoljak bio u mladosti jedan od omiljenijih Titinih redatelja onda uopće nije upitno ima li ovaj prava i kredibiliteta da ga prikaže onako kako bi trebalo kao i to dali se pri tome oslonio na pouzdane informatore tj. žive svjedoke iz vremena jednog od najvećih svjetskih diktatora.

U istraživanju fenomena  Gospinih ukazanja u hercegovačkom mjestu Međugorju sudjelovat će renomirani eksperti iz područja, teolozi, mariolozi, psiholozi, kardinali.

Među članovima istražnog povjerenstva je i Zovičanin, pater Mijo Nikić:

Mijo Nikić, isusovac, rođen je 1953. u Gornjem Zoviku (Brčko, BiH).

Kada žrtva zavoli krvnika, onda govorimo o labilnoj osobi i psihičko emotivnom poremećaju za koji je daidža Jelač očit i njabolji primjer, bez potrebe dokazivanja jer on je svojim izjavama već to učinio. U intervjuu za DEPO spominjao je hrvatske ustaše, Crkvu, krivicu Hrvata u prošlom ratu, ali nigdje ni riječi o “slavnoj” muslimansko-bošnjačkoj prošlosti od Otomana preko ustaša,  zadnjeg rata i sadašnje majorizirajuće politike.

Nevjerojatne nam se stvari događaju. Nevjerojatno. Neznam kako osloviti čovjeka  koji grubo gazi po žrtvama  u domovinskim ratovima. Čovjeka kojeg zvanje poziva da bude pastir. Koristiti tursku varijanatu riječi „ujak“  bio bi kompliment za njega.